Umnjak Nietzsche Subota, 18. travnja 2009. 09:48

Kako su mi rekli da pišem o onome o čemu najviše pričam i razmišljam odlučio sam napisati par redaka o Umnjaku Nietzscheu, jednom malom stvorenju koje se iznenada pojavilo u mom životu i dalo mu… Pa, ne znam.

Budeći se jednog jutra u komornoj žabokrečini i gledajući magličasto sunce kroz nekakve pare što su se činile oblacima osjetio sam Umnjaka Nietzschastog kako mi bodljikavim pantalonama skakuće po glavici.

Mislio sam ga poslati kvragu, ali mi se učinilo da U. N.-asti ne trati svoje vrijeme skakućući baš po svim glavicama te sam ga odlučio podrobnije upoznati ne robujući predrasudama.

Ustvrdio sam da je jako uporan i bolno dosadan u toj svojoj konstantnosti da bude primijećen i da pridoda sebi onaj veći značaj o kojem svi maštamo ponekad. Vibrirajućim tonovima ispričao mi je kako je rođen u mraku i sluzi čekajući da se katapultira u mekani svijet pun govana te da je gotovo ''odrobijao'' četvrtinu stoljeća kako bi napokon pokazao Svijetu tko je i što je. Učinio mi se jakim, ali i uvrnutim stvorom, koji je previše čekao ''na dnu ladice'' i iako ga krase sve osobine koje mogu krasiti jednog nadčovjeka – on je ipak prenestabilan i divljački nastrojen za normalni suživot, ali i verbalnu komunikaciju.

Učinio mi se jakim, ali i uvrnutim stvorom...

On je wannabe Alfa Umnjak zarobljen svojom okolinom i tvrdim stijenama polegnutim na njegovim žilavim i izmučenim leđima. Kad progovori iz njega izlazi sav gnjoj napaćenog stvora koji želi nauditi sebi i drugima, te on nikako nije vrsta stvora koja potpisuje dobrotvorni rad na Prekršajnom.

Ponikao u najdubljoj spilji udišući otrovna isparavanja šišmiševog izmeta odlučio je zarezati vrhove velikih planina prekrivenih snijegom praveći kotline i udoline gazeći sve što mu se nađe na putu.

Tako zaostao i malešan, ali opet nemoguće opak, belji se svim tim bjeličastim kreaturama koje se ne osvrću na njega dok ga osjećaju kao maestral na svojim tjemenima. On ih mrzi, ali im se želi približiti. On ih ne podnosi, ali ih želi imitirati. On bi htio biti kao oni, ali ne zna…

Polu adolescent, polu rekonvalescent - ima snažni poriv za destrukcijom poretka. Izjedajući sebe, on izjeda okoliš – i to hrani njegov veliki ego koji pulsira kao priljevi divljih rječica na crvenoj zemljanoj kori Majčice Prirode.

Projiciram njegovu budućnost – giljotiniran k'o jabuka nožem na dvije jednake polutke, izbušen strelicama ljubavi žene u bijeloj haljini, koja ga sa smiješkom na licu briše s geografske karte , a njegove ostatke pohranjuje u samo njoj znano mjesto...

napisao: Pino