Od riječi do reči Nedjelja, 26. travnja 2009. 14:04

U subotu se okupljena gomila u klubu Quasimodo mogla uvjeriti kako su Partibrejkersi najbolji rokenrol bend na ovim prostorima. Koncert je počeo neuobičajeno rano za splitsku publiku – sitno iza 22 sata - pa se još moglo naći par junaka sa teško zarađenom kartom pred klubom dok je bend već unutra dobrano prašio.

Svirku, koja je privukla publiku iz nekoliko generacija, su otvorili sa par desetljeća starima, ali nimalo ostarjelima Večaras, Ako si, te Noć. Splićani su uglavnom cupkali u mjestu jer je prostor bio uistinu ispunjen do posljednjeg mjesta – probiti se od ulaza do pozornice bilo je pravi pothvat - što ipak nije spriječilo neke očito nezrele fanove u stražnjem dijelu da zapale par omanjih pirotehničkih sredstava i stave na kušnju ventilaciju u klubu. Valjda poneseni daškom stadionske atmosfere, dio publike je počeo skandirati oooooo jebem te Dinamooooo, na što se frontmen benda mrvicu zamislio i rekao kako se on stvarno ne sjeća da su oni snimili neku takvu pjesmu. Ventilacija je, srećom, ipak bila dorasla izazovu pa smrad nije ni prodro do prednjih redova, te je zavladala prava koncertna atmosfera.

Presjek bogate karijere Partibrejkersa, s naglaskom na osamdesete

Raspoloženi Cane se penjao na monitor i izazivao ovacije svaki puta kada bi zamahnuo rukom. Nostalgija, a? – pitao je već lagano načetu publiku. Jebeš prošlost, budućnost je sada!

Nastavili su razavaljivati kroz presjek svoje bogate karijere s naglaskom na osamdesete ali publiku je još trebalo motivirati. Gdje je pljesak, pitao se Cane, a publika se počela polagano opuštati. Premda se čovjek stvarno trudio, neke ekstra žestoke reakcije i nije bilo. Činilo se da uistinu i nema mjesta za neke plesne egzibicije u popunjenom klubu, ali ta se teorija utopila u pivu već sa prvim taktovima Ono što pokušavam – sada su se pripadnici prednjh redova dokazali kao pristojna publika te su isprolijevali pivom i okolnu publiku i bend i instrumente na što je Cane mogao samo konstantirati – Seljačine.

Nanizali su najljuće hitove (srećom, boce su već bile prazne) pa se dobar dio prostora pretvorio u talasajuću masu u čast pjesama kao što su Kreni prema meni ili Hipnotisana gomila. A bome su se naučili i tekstovi. Od riječi do reči.

Nakon nekih sat ipo svirke Partibrejkersi su najavili posljednju stvar – Ulični hodač, ali to baš i nije moglo završiti tako jednostavno. Kada je bend shvatio da ih okupljena gomila neće tako lako pustiti sići sa pozornice, čarolija je nastavljena. Ovo je najbolje mjesto na cijelom svijetu, zaključio je Cane. Sad, jel to zbog vas ili zbog nas?

Ovo je najbolje mjesto na cijelom svijetu. Zbog vas ili zbog nas?

Možda je ipak bila kombinacija, premda ostaje dojam da bi ovaj bend i najnezainteresiraniju publiku uspio trgnuti iz letargije, ako ne energičnom svirkom onda izvrsnim tekstovima. Nastavili su Mesečevom kćerkom, Kako je teško... Prije uistinu posljednje pjesme, koju je izglasala publika – Najbolje se putuje, već su nekoliko puta pokušali reći ćao, ali bio je jasno da je publika i predugo čekala na ovaj koncert pa su ih jedva pustili da siđu s pozornice. Nažalost tada je bio kraj i fajrunt, a članovi benda su se nekako uspjeli probiti kroz publiku. Neki su iskoristili priliku za fotografiranje sa svojim idolima koji su se pokazali susretljvi i pristupačni i nakon dva sata svirke.

Eto, isplatilo se čekati nakon odgode... Srećom nedjelja je druga prilika za one koji su propustili prvu. S nedjeljnog nastupa donosimo album u foto galeriji...

napisala/foto: KMaja