Znanje (ni)je roba - i točka Četvrtak, 07. svibnja 2009. 11:11

Odgovor na tekst objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 02.05. pod naslovom Besplatno školovanje znači manje studenata.

Manipulira li netko javnošću?

Ne znam čija je ideja da će besplatno školovanje za konzekvencu imati smanjenje broja studenata, ali jednu stvar nikako ne mogu razumjeti: da li neki ljudi ne mogu ili jednostavno ne žele shvatiti poprilično jednostavne stvari, ili, što je najgore, dobro shvaćaju, ali iz meni nepoznatih razloga uzimaju djeliće informacija koje im odgovaraju, a ostale odbacuju u svrhu manipulacije javnosti. Zar je 300 milijuna studentskih kuna zaista neophodno za državni proračun od 120 milijardi kuna? Zar sveučilišta ne bi imala za plaće zaposlenika, materijalne troškove i ostalo bez novca od školarina? Zar bi zbog te nestašice uistinu trebali srezati upisne kvote? Ako da, onda imamo jednu tragičnu situaciju. No, na sreću, ipak nismo u takvoj situaciji. Nismo zbog toga što su naši roditelji, djedovi i bake, susjedi i svi građani ove države čitav život revno plaćali poreze kako bi svojoj djeci omogućili sve blagodati koje država nudi svojim građanima. Između ostalog i da bi svojoj djeci omogućili školovanje u skladu s njihovim sposobnostima, da bi imali odgovarajuću zdravstvenu zaštitu, ali malo vjerojatno za megalomanske građevinske projekte baš kao ni mirovne aktivnosti u egzotičnim zemljama.


Ima li novca za društvo znanja?

Ono što hoću podcrtati jest da novca u proračunu ima i da bi ga država, naravno uz uvjet da si zna ispravno posložiti prioritete, trebala znati pravilno rasporediti. No ova država očito to ne zna. Odnosno zna, no sve ostaje na deklarativnoj razini dok se iza leđa drže fige. Ako je glavna maksima kojom se naši dužnosnici vole voditi takozvano „društvo znanja“ i ako stremimo standardima koje nameće potencijalno članstvo u europskoj uniji, onda mi nije jasno kojim čarobnim štapićem povećati broj visokoobrazovanih sa sadašnjih 12-13 % na željenih 25-30 %. No, opet, izgleda da postoje pametniji ljudi koji su se domislili elegantnom načinu da se učini upravo to. Svi prvostupnici su, što se tiče državnog zavoda za statistiku, visokoobrazovani građani, što postotak istih lansira na nekih 20-ak %. I to je sjajno. Jedini problem je što se i u ovom slučaju država ponaša poprilično shizofreno, pa se zavod za statistiku i zavod za zapošljavanje nisu uspjeli dogovoriti. Potonji, naime, na prvostupnike gledaju kao na srednju stručnu spremu. Ili ne gledaju uopće. I tu se sad stvara problem. Ako je tržište slijepo na prvostupnike, znači da se ovi trebaju školovati dalje i postići neki viši akademski status koje će, in spe, biti prepoznat. Ali što ako se to daljnje obrazovanje naplaćuje bez iznimke, što je, siguran sam, smjer u kojem se krenulo ovakvom politikom? Zar to nije jedan oblik ucjene od strane države? A upravo takvu situaciju imamo u Španjolskoj, i znamo kako je to tamo ispalo. A takvi i gori prosvjedi događaju se i u mnogim drugim državama, no to ne znamo jer su mediji poprilično škrti što se tiče tih tema.

Takozvano društvo znanja je – obmana (foto: A.Weber)

Osim toga, ako je danas situacija da imamo 12-13 % visokoobrazovanih, a stremimo podvostručenju tog broja, onda kako zaboga 50-60 % studenata može studirati za vlastite potrebe kad je više nego jasno da su to ustvari potrebe države. Ako to nije tako, onda se prestanimo već jednom nabacivati floskulama o društvu znanja, jer nam ovakav stav vladajućih jasno daje do zanja da nismo tu da znamo već da statistički uljepšamo tužnu činjenicu da smo, što se tiče obrazovanja, na samom dnu. Zanimljivo je i to da nam ni standard nije odmakao daleko od europskog dna, dok školarine kotiraju poprilično visoko, uz bok najrazvijenijim državama unije.

Prioriteti su vjerske zajednice, a ne društvo znanja?! (foto: M.Prgomet)

No, vratimo se mogućim reperkusijama ukidanja školarina. Za pretpostaviti je da, ako bi se navedenih 300tinjak milijuna kuna sveučilištima pribavilo iz nekih drugih izvora, ne bi bilo potrebe za smanjivanjem upisnih kvota. Pitanje koje se uslijed ove situacije nameće, a koje je pogotovo potencirano od strane nadležnih jest da li je to moguće s obzirom na krizu u kojoj se nalazimo? Tu se opet vraćamo na pitanje prioriteta. Naime, ako će se proračunski novac trošiti na potpore političkim strankama (60 milijuna), potpore vjerskim zajednicama koje, nota bene, ne plaćaju porez (311 milijuna), mirovine saborskih zastupnika (63 milijuna), mirovne misije u zemljama koje jedva možemo na karti locirati (350 milijuna), onda ne čudi vladajuća retorika o krizi, stezanju remena i nedostatku novca. No svakom razumnom je jasno da se remen može stezati i na drugi način (recimo u navedenim stavkama) i da ga nije baš potrebno zategnuti u području obrazovanja za koje ćemo se svi brže-bolje složiti da je kamen temeljac i glavna pokretačka snaga sveopćeg boljitka i napretka društva na njegovom putu prema toliko spominjanom i željenom društvu znanja.


Transparentnost i ustavnost

Sasvim je jasno da bi se logičnijom i razumnijom alokacijom proračunskih sredstava moglo osigurati dovoljno novca u području školstva koji bi zamijenio novac od školarina, te barem u začetku školovanje učinio jednako dostupnim za sve građane Republike Hrvatske bez obzira na njihove financijske mogućnosti, na što uostalom imaju pravo i po Ustavu RH i po Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju i po UN deklaraciji o pravima čovjeka. No, da bi se do toga došlo potrebno je i promijeniti kriterije po kojima se sveučilištima dodjeljuje novac, a koji su danas nepoznati čak i najupućenijim ljudima (ne to nisu ni broj studenata, ni broj zaposlenika, ni planirani projekti; kriteriji se često svode na upornost pojedinih rektora u moljakanju po ministarstvu), što posebno pogubno djeluje na manja sveučilišta poput zadarskog, a pridonosi sveopćoj centralizaciji u korist Sveučilišta u Zagrebu. Ovakvim netransparentnim načinom financiranja ministarstvo je sveučilišta doslovce stjeralo u kut ne ostavljajući im nikakav drugi izlaz osim da se povećavaju i školarine i upisne kvote s plaćanjem kako bi uspjeli pokriti nekakve osnovne materijalne troškove, plaće zaposlenika itd. Ne čudi onda i najavljeni profesorski štrajk koji bi se trebao dogoditi početkom svibnja jer je akumulirano nezadovoljstvo ovakvim sistemom čini se prelilo čašu ne samo kod studenata, no čudi što pojedini profesori, dekani i rektori uporno ne shvaćaju da su u ovoj bitci studenti i oni na istoj strani, koliko god im te uloge bile čudne ili neprirodne. Ili pak shvaćaju, no pritisak odozgo i strahovi za vlastite stolice nadjačavaju pritisak odozdo i vlastita uvjerenja, što je poprilično tužno ili popularno rečeno, realno.


Sasvim novi aspekti problema su uvjeti u kojima rečeni zaposlenici sveučilišta rade što ima direktne reperkusije na studente i kvalitetu studiranja. Bolonja tobože zagovara mentorski način rada, ali sa prosjekom od 30 studenata po profesoru daleko smo mi od toga. No to očito ne zabrinjava nikog, pa se grade novi fakulteti praktički u svakom selu, što bi, da se razumijemo, bilo sjajno kad bi porast broja fakulteta pratio porast broja zaposlenih. No naravno da to nije tako, pa shodno tome ni kvaliteta studija ni znanje koje studenti dobiju ne može biti zadovoljavajuće. Danas imamo slučajeve da pojedini fakulteti ili odsjeci imaju po jednog ili nijednog stalno zaposlenog profesora, a za ostalo se svako toliko krpaju sa nekakvim gostujućim predavačima. Ne bi li bilo logičnije da se onda taj novac utrošen u izgradnju novih fakulteta utrošio u povećanje broja zaposlenih u postojećim, povećanje kvalitete i uvjeta rada i studiranja, ili na efikasniji sustav stipendiranja studenata koji bi imao i nekakvu socijalnu osnovu te na taj način približio sveučilišta i siromašnima? No, izgleda da je i u ovom slučaju kvantiteta nadmašila kvalitetu, baš kao i u slučaju klasificiranja prvostupnika.


Laži i ludosti

Još jedna retorika koju nam često plasiraju s vrha jest da će ukidanje školarina vratiti u život takozvane vječne studente, te da oni koji ne plaćaju ni ne cijene obrazovanje. Što to uopće znači? Može značiti da ili ljudi koji bi trebali biti najkompetentniji u ovom području nemaju blagog pojma o svojoj struci ili da nas plasiranjem krivih informacija pokušavaju izmanipulirati. Jer, priča o vječnim studentima je totalni nonsens, a kad dođe od gospodina Fuchsa, državnog tajnika za visoko obrazovanje, totalna glupost. Jer, kao što se dobro zna, bolonjski sustav elegantno se obračunao sa vječnim studentima: onaj tko padne dva puta godinu, gubi pravo studiranja, što znači da se studij može produžiti za maksimalno jednu godinu, a daleko je to od vječnog studiranja. To dobro znaju i u ministarstvu, pa se treba zapitati za kakve budale nas smatraju kad nam pokušavaju servirati takve besmislice i koliko uvredljivo glupima smatraju narod kad misle da ćemo mi to progutati. A sve da se Bolonja i nije obračunala s tim „problemom“, empirijske studije također im ne idu u prilog. Naime, studenti koji su plaćali studij u prosjeku su ga završavali za 7,3 godine, dok je onima koji su studirali uz potporu za to trebalo 6,6 godina. Mislim da ovo dovoljno govori i o tome da plaćanje studija nema nikakve veze sa tim hoće li ili neće netko cijeniti obrazovanje. Ono s čim ima veze jest stvaranje još veće diskrepancije između bogatih i siromašnih jer će bogatima biti omogućeno upisati faks i još poboljšati svoj položaj na društveno-ekonomskoj ljestvici, dok će siromašnima to biti onemogućeno što će ih posljedično otjerati u još veću bijedu. Zar sustav obrazovanja ne bi trebao djelovati u smjeru anuliranja takvih socioekonomskih razlika u društvu, a ne u smjeru poticanja istih?

Vječni studenti eliminiraju se provedbom Bolonje (foto: S.Marinović)

Toga bi trebao biti svjestan i dekan filozofskog fakulteta u Splitu, prof. Milat, koji osim problema vječnih studenata ističe i već navedeni problem gostujućih profesora. No čini se da smatra kako su gostujući profesori studentski problem (jer kako ih drugačije platiti ako ne od školarina) bez obzira što je država ta koja se nije pobrinula da osigura dovoljan broj domaćeg nastavnog i znanstveno-nastavnog kadra, što nema nikakve logike. On se slaže sa prof. Buklijašem, dekanom Pravnog fakulteta i u tome da bi i izvrsnost trebala biti kriterij za definiranje modela financiranja studija. No, opet, malo tko može precizno definirati izvrsnost, a čini se ponajmanje rektorski zbor koji je u svojim zaključcima ostavio da visi negdje u zraku što je zaprepastilo i senat Sveučilišta u Zadru. Prof. Buklijaš smatra i da bi se stipendijama moglo pomoći studentima lošijeg imovinskog stanja, no zanemaruje činjenicu da se većina državnih stipendija temelji opet na nekakvom kriteriju izvrsnosti te da je broj stipendija veoma malen, a njihov iznos daleko ispod stvarnih troškova studiranja. No pozitivno u svemu je što shvaća da školarine nisu jedini mogući izvor financiranja fakultetima te, nadam se, da vapaj „nećemo školarine“ ujedno znači i „nadležni, nadomjestite novac od školarina novcem iz proračuna jer ga ima!“. No, što reći na smiješnu usporedbu vrtića i fakulteta koju je iznio prof. Slobodan Prosperov Novak? On rezolutno tvrdi da besplatno školovanje nije moguće nigdje na svijetu (Što je s Danskom, Češkom, Švedskom, Slovačkom?!) te se pita „Gdje ste, primjerice, vidjeli da se dječji vrtić ne plaća?“. Uopće usporedba jedne odgojne ustanove poput vrtića i obrazovne ustanove poput fakulteta nema nikakvog smisla, pogotovo kad znamo da nam država vapi za visokoobrazovanim kadrom, a ne za visokoodgojenim kadrom (što bi se, priznajem, moglo dovesti u pitanje). No s druge strane, zašto bi se vrtići morali plaćati? Ako vrtić definiramo ipak kao odgojno-obrazovnu ustanovu, onda ne mogu da se ne složim s ministrom Primorcem (ili on sa studentima) kad kaže da obrazovanje treba biti besplatno od vrtića do doktorata. Vodeći se istom logikom kojom se vodi prof. Prosperov Novak, moram se zapitati „Gdje ste vidjeli da se osnovnoškolsko obrazovanje plaća?“.


Jedan od famoznih zaključaka rektorskog zbora vezan uz plaćanje obrazovanja bio je i da će se poticati sustav kreditiranja studenata, čime je ministarstvo pokazalo da nema ama baš nikakvog sluha za studentske zahtjeve, a rektori da su im vlastita uvjerenja nisko među životnim maksimama. Jer sve što pravom studentu treba, taman kad se osovi na noge i s diplomom u ruci krene kročiti životnim stazama, je kredit od sto ili više tisuća kuna koji će otplaćivati negdje do svoje 45. godine. Što možda u nekim državama i nije problem, al u Hrvatskoj gdje je zaposlenje (pogotovo sa današnjom valorizacijom prvostupničkih i magistarskih diploma) lutrija, definitivno jest. Čupav, velik i gadan problem.

napisao: Barbafile