Kalendar događanja - Salon Galić

Salon Galić
Marmontova 3
09.-24.02.2010.
otvaranje izložbe u 20 sati

Portret varalice (Bilo jednom, a možda i nije)

Mlada splitska umjetnica Zrinka Barbarić kreira ambijentalno uprizorenje ležernog i opuštenog dojma, nastojeći doziranom dekorativnošću i nenametljivom pričljivošću istkanom od elemenata tople intime kućnog ambijenta, dočarati ugođaj toplog doma.

Izlaže slike vrlo karakterističnog i prepoznatljivog koda, kao i nekoliko objekata koji predstavljaju prostorni iskorak ili trodimenzionalni dodatak njenim slikama. Upotrebom „nađenih predmeta“ potvrđuje interes za umjetničku preobrazbu predmeta iz svakodnevice. Ona koristi objekte iz svakodnevnog života žena, poput strojeva za pranje rublja, glačala, miksera, ... Preko dnevnih obaveza, dakle, ženine dnevne rutine, poslova poput pripreme hrane, peglanja, posluživanja čaja,… ona pripovijeda urbanu stvarnost položaja, obaveza i očekivanja današnjih žena. Ipak, ovdje je riječ tek o sramežljivom uočavanju tih društvenih činjenica, koje funkcioniraju na principu bilježenja postojećeg stanja, podupirući tezu da je već uočavanje i osvještavanje kritika dovoljna sama po sebi.

Karakteristike slikarskog dijela izložbe su figurativni izričaj te jednostavni crtež jasnih obrisa i oblika. Perspektiva je ostvarena kolorističkim stvaranjem dubine, igrom prednjih i stražnjih planova. Djelo je u koloritu raskošno i lepršavo, osvježavajuće i nepretenciozno. Boja ne prati stvarnu opisnost u prirodi, nema sjene niti tonskih zasjenjenja; riječ je prije svega o slaganju niza hladnih i toplih boja. Svaka njena slika pojedinačno živi svojim životom i ne gubi na vrijednosti ako se izvede iz kompozicijskog konteksta, ali u kontekstu postaje još potpunija. Zato ih prostorno povezuje stvarajući odgovarajući ambijent i atmosferu. Zidni tapeti, raznobojni cvjetovi i miljeići kao podloge ili gradivni elementi imaju izuzetnu ulogu u njenim radovima, pa u kombinaciji sa slikama, daju začudne učinke. Kao kontrast slikarstvu, tom šarenom, kolorističkom horror vacuiu, ona postavlja staklenke koje puni bijelom bojom te predmete također obojane u bijelo. Često možemo čuti, a čini se i opravdanim, da je slika borba s bjelinom. Bijela je boja nevinosti. Svijet bijeloga je neodređen i otvoren. Bijelo je boja nedirnutog, nenaslikane slike. Ipak, rekla bih da to ne predstavlja čin suprotstavljanja, već svojevrsnu sintezu zasebnog istraživanja vlastitog senzibiliteta.

Autoricu također zanima i mogućnost pogreške, pa koristeći metodu cijeđenja i kapanja boje kao intervencije na platnu izražava svoju neupitnu vjeru u sam čin slikanja.