Antonijo je penzioner. Voli on svoju Hrvatsku toliko da i kupuje hrvatske proizvode u butigu koliko god da oni skupji od stranih bili. Sve je u njega hrvatsko, samo mu je penzija njemačka. Pola života je prove tamo vanka, vidija je on kako njemački svit čini stvari, vidija je on kako se tamo živi i zato ga boli kada vidi šta pod stare dane gleda u svojoj Hrvatskoj. Ali o tome muči, prije bi crka negoli riči reka kontra ičega što je hrvatsko. Kako se Antonijo nikad nije ženija, to svaki dan posli obida zove Smiljka u đir. Uvik se onda pokaraju, baš kako stari muž i žena.