Sinoć je u 19 h, u splitskom Sjemeništu, završila turneja kontroverzne publicistkinje Judith Reisman. Time se polako kraju privodi i u naslovu spomenuti višetjedni festival, organiziran od strane svih onih koji u famoznom zdravstvenom odgoju pronalaze nešto sporno. No krenimo od početka.

Već oko 18 h glavna dvorana u Sjemeništu je bila popunjena do kraja. Još stotinjak ljudi je propušteno da predavanje sluša u hodnicima, dok je stotinjak ljudi ostalo na cesti. Cijelu situaciju su regulirale jake policijske snage. Pojedini novinari, prvenstveno opozicijskih portala, nisu bili ni pušteni unutra. I autor ovih redaka je tek nakon dugotrajne rasprave sa zaštitarima uspio kročiti u dvoranu, slušavši komentare kako su novinari nepoželjni večeras. Bio je to prvi udarac iskrenoj želji da se čuje ona druga strana i cijelokupno predavanje, u nadi kako su „korumpirani i plaćeni“ mediji cijelu priču ipak malo prenapuhali i izokrenuli kako bi diskreditirali gospođu Reisman. Naime, svjedoci smo nesmiljenog medijskog napada na ovu američku publicistkinju, koji su nerijetko prelazili granicu dobrog ukusa. No ono što je uslijedilo razbilo je posljednje iluzije o njenom liku i djelu, te uistinu nije bilo lako slušati. Prema izostanku pljeska i entuzijazma dijela dvorane, trećina ljudi je djelila isto mišljenje.

Gospođa Reisman je započela svoje predavanje istog trenutka okomivši se na svog zakletog neprijatelja – poznatog seksologa Alfreda Kinseya, čovjeka koji je sredinom 20. stoljeća svojim istraživanjem započeo seksualnu revoluciju i razbio brojne mitove i tabu teme koje su do tada bile aktualne u američkom društvu. U maniri fino odgojene dame i na iznenađenje mnogih, častila ga je brojnim epitetima. Od bolesnika, preko psihopata, sve do slikovitoga „dirty old man“ i usporedbe s nacističkim krvnikom Mengeleom. Cijelo njegovo djelo svela je na tablicu o dječjim orgazmima i priču o zlostavljanju djece koje je navodno počinio, a za koje ni dan danas ne postoje dokazi. Kinsey tvrdi kako je do tih informacija došao intervjuirajući pedofile. I dok je sam taj čin dovoljno kontroverzan, gospođi Reisman to očito nije dovoljno.

No priča ne staje na tome. Reisman je pronašla još jednu metu za napad, a to je poznati domaći seksolog Aleksandar Štulhofer. I dok Kinsey nije bio na tapeti, Štulhofer jest, posebno sada, kada nije prisutan da se brani od brojnih napada. U svom osebujnom stilu oslovljava ga sa „herr Štulhofer“, aludirajući na njegovu navodnu posrednu konekciju s pojedinim nacističkim zločincima. Cijelu znanstvenu zajednicu seksologa optužuje da svoje istraživanje provode isključivo danonoćnim gledanjem pornografije. Također, optužuje Štulhofera za suradnju s poznatim "pedofilom" Theom Sandfortom. Pedofilom kojeg, eto, jedan Columbia University rado već godinama zapošljava, bez ikakvih indikacija kako se radi o osobi kojoj je mjesto iza rešetaka, a ne na sveučilištu.

Općenito, cijela retorika gospođe Reisman je prožeta brojnim teorijama zavjere. Prisutno je konstantno odbacivanje svih statističkih podataka koji ne idu njoj u korist, nazivajući ih falsificiranima. Zatim imamo optužbe da je nacistički pokret formiran od strane homoseksualaca, te kao takav odgovoran za sve pokolje koji su se dogodili u Drugom svjetskom ratu. Tu je i tvrdnja da osobe sve do svoje 25. godine nemaju dovoljno razvijen mozak koji bi bio sposoban absorbirati bilo kakvu informaciju vezanu za seksualnost. Naravno, tu su i različite pseudo-znanstvene teorije, poput one o erototoksinima – supstanci koja se luči prilikom gledanja pornografskog sadržaja, ozbiljno oštećujući mozak. Manjak bilo kakvih znanstvenih dokaza koji bi potvrdili ovu i slične tvrdnje niti malo ne obuzdavaju burnu maštu samoprozvane znanstvenice, gospođe Reisman. „Znanstvenice“ kojoj niti jedan rad nije objavljen u priznatim znanstvenim časopisima, već isključivo u publikacijama konzervativne i religijske tematike. „Znanstvenice“ koja predaje na opskurnom sveučilištu Liberty University School of Law u Virginiji, gdje se, kao dio standardnog kurikuluma, promiče i teorija o 6,000 godina staroj Zemlji.

Malo po malo predavanje se primaklo kraju, a one teme zbog koje su svi došli, nismo se ni dotakli. Jedina konekcija samopromocije Judith Reisman i zdravstvenog odgoja se dogodila onda kada je optužila autore istog da kurikulum temelje na „zločinačkim“ istraživanjima „psihopata“ Alfreda Kinseya. Na argumentaciju kako se radi o kurikulumu preporučenom od strane europskih zdravstvenih institucija, nema posebnog komentara. Pomalo ironični šlag na kraju je bila optužba kako danas mnogi ljudi sebe nazivaju znanstvenicima, iako njihov rad ima malo veze sa znanošću.

Nakon predavanja, na red su došli organizatori samog događanja. Među njima i osoba zbog koje je sve ovo i počelo – Karolina Vidović Krišto, koja je svoje obraćanje započela sa tradicionalnim „hvaljen Isus i Marija“. U prezentaciji koja je uslijedila imali smo priliku izravno doživjeti intezivnu želju govornika za diskreditiranjem zdravstvenog odgoja. 

Kao samo jedan od primjera uzmimo točku „neprimjereno međusobno diranje“. I dok bi svaka nepristrana osoba zaključila kako se radi o lekciji koja će djeci ukazati na ponašanje kojeg bi se trebali kloniti, oni su izvukli malo drugačiji zaključak. Njihova tvrdnja glasi „oni će na satu djecu učiti kako i gdje da se diraju“. Zatim imamo temu „rodne ravnopravnosti“. Dok je logičan zaključak da se radi o pouci kako i muškarci i žene imaju jednaka prava, organizatori nas plaše sa konstrukcijom kako „će našu djecu poticati da biraju žele li biti muškarci ili žene“. Tu je i plašenje okupljenih s prijetnjom kako će našu djecu poticati na homoseksualizam, na gledanje pornografije, na seks i tako dalje. Zatim slijedi dugi niz zgražanja nad temama kontracepcije, abortusa, gay brakova i sličnih tema. Uistinu se moramo zapitati što ima loše u tome da djeca uče kako homoseksualci postoje i kako nije u redu bacati cigle po njima. Zanimljiva je ta „gay propaganda“, a još zanimljiviji strah pojedinaca od iste. Na one djelove kurikuluma koji se fokusiraju na edukaciju i preporuku što kasnijeg stupanja u seksualne odnose organizatori ove tribine, naravno, nisu imali komentara.

Za kraj, uslijedila su pitanja iz publike. Naravno, striktno selektirana od strane moderatora i bez tračka kritike predavačima. Tako je gospođa Reisman bila priupitana za savjet kako se učinkovitije boriti s onima koji žele seksualno educirati našu djecu i slično. Nakon nekoliko pitanja cijelo predavanje je privedeno kraju, a ljudi su se mirno razišli svojim kućama.

No, što smo na kraju dobili od cijelog ovog cirkusa? Jedno veliko ništa. Oni koju su za zdravstveni odgoj, sada ga još žešće brane, a oni koji su protiv, sada su oformili novi kult ličnosti na koji se mogu osloniti. Naravno, opozicija zdravstvenom odgoju će uvjek pronaći dovoljan broj lakovjernih ljudi koji će pokleknuti pred propagandom Judith Reisman i njoj sličnih. Njih ne treba kriviti za ništa. Svi mi želimo najbolje našoj djeci. No, za početak bi se, kao prava katolička nacija, trebali okaniti manipulacija i laži, te fokusirati na ono što je usitinu bitno – čvrste znanstvene dokaze. Ne one servirane od strane emocionalno kompromitiranih kvazi-znanstvenika, već one priznate od strane cjelokupne stručne javnosti. Samo tada ćemo moći uistinu reći da nam je stalo do naše djece.

I za kraj, gledajući globalnu sliku, svi mi moramo biti svjesni da smo žrtve velikog socijalnog eksperimenta i manipulacije. I to u vidu odvraćanja pozornosti od mnogo bitnijih tema nego što je zdravstveni odgoj. I dok nam država ekonomski sve više klizi u bezdan, nacija je sve podjeljenija oko tematike koju bi tebalo prepustiti stručnjacima. I dok mi raspravljamo o kondomima i masturbaciji, vladajuće strukture donose nove štetne zakone i planiraju o rasprodaju najvećih nacionalnih bogatstava. Ovo je trenutak kada nam ne treba podjeljenost, već upravo ono suprotno – zajedništvo, poput onoga slavne 1991., kada su svi Hrvati stali jedan uz drugog i bili spremni žrtvovati svoje živote za domovinu. Nemojmo da nas poraze bezvoljnost, apatija i nepotrebne podjele. Bolji smo od toga.