"Otkriće" jednog branitelja i Slobodne Dalmacije ovih su dana u splitskoj bolnici proizveli rijetko viđenu paniku. Znamo priču: splitski je dnevnik raspalio prije nekoliko dana priču o fotografiji dr. Jakše Račića među eksponatima o povijesti splitske radiologije na zidu tog odjela na Firulama. Tu je sliku budni pacijent tog odjela prepoznao kao veličanje jednog četničkog velikodostojnika (krivo je nazvan vojvodom) iz vremena Drugog svjetskog rata. Dva-tri dana trajala je pomutnja, bivši i sadašnji ravnatelji nadmetali su se u zamuckivanju o liku i djelu dr. Račića, ali je na koncu slika skinuta.
I što sad? Je li zlosretni Račić velikan ili zločinac?
Bio je vjerojatno jedan od najzaslužnijih Splićana 20. stoljeća, kao dugogodišnji predsjednik Društva Marjan pokrenuo je gradnju Marjanskih skala, pošumljavanje najvažnijeg gradskog simbola, uredio brojne puteve i staze kojima danas tako volimo šetati. Još dok je bio u punoj snazi skale od Solurata do Prve vidilice i put prema Svetom Nikoli nazvani su Šetalište dr. Jakše Račića, danas je to Botićevo šetalište. Bio je i splitski gradonačelnik od 1929. do 1933., nastavivši sve ono što je na uređenju grada započeo možda najveći gradonačelnik u splitskoj povijesti Ivo Tartaglia. Paralelno sa svim tim, Račić je bio jedan od najuglednijih splitskih liječnika, još 1909. donio je u Split prvi rendgen aparat (otud i razlozi za postavljanje slike na Radiologiji), a od 1904. na Lovretu je držao prvi privatni kirurški sanatorij u južnih Slavena. Ukratko, čovjek kakvom bi svaki grad na kugli zemaljskoj digao spomenik, ili bar nazvao ulicu po njemu. Da nije bilo jednog "detalja".
Između dva svjetska rata Račić je bio uvjereni monarhist, što je u onom kontekstu bilo prilično normalno, pa što bi jedan državni službenik - a kao gradonačelnik i član gradske uprave jest to bio - mogao i biti u to doba nego monarhist? No, kad je počeo rat, pojam "četnici" dobio je neke druge konotacije, nije to više bila samo kraljevska garda kakva se postrojavala po Peristilu u tridesetim godinama. U veljači 1943. osobno Draža Mihailović postavio je dr. Račića za svog glavnog povjerenika za cijelu Dalmaciju, nadležnog i za djelovanje zloglasne Dinarske divizije, a sam Račić je bio izravna veza četnika s generalom Umbertom Spigom, zapovjednikom talijanskog korpusa u Splitu. Ukratko, po svim definicijama, kvisling, makar i ne sudjelujući izravno u zločinima. Nekoliko mjeseci kasnije dvojica su ga partizanskih ilegalaca u portunu izboli noževima, od čega je Račić nekoliko dana kasnije umro.
Kad se zna Račićev životopis, i u kontekstu priče o bolničkoj fotografiji, ovo je klasična priča o tome što je nakon toliko desetljeća važnije - silne zasluge za lokalnu zajednicu, ili političko posrnuće i služenje okupatoru? Bolničko vodstvo, očito, nakon ovako bučne prijave nije imalo dilema, neki bivši ravnatelji još i manje. Dr. Dujomir Marasović, primjerice, kaže da bi bio razbio sliku, a ne je samo uklonio, samo da je znao četnički dio biografije dr. Račića, za kojega - kaže - nikad nije čuo. Splitski liječnik koji ne zna za Jakšu Račića isto je što i nogometaš Hajduka koji nikad nije čuo za Franu Matošića. Račić je svojim političkim i ratnim djelovanjem izgubio većinu prava na počast, pa - eto - i na zidu bolnice. No, ajmo malo povlačiti paralele. Recimo, godinama se u Splitu ulica imenovana po Mili Budaku, ministru režima koji je (i) Račićevim četnicima bio ratni saveznik opravdavala time što je - osim ministrovanja - pisao romane, bez obzira što većina teoretičara o njima govori kao o literarnoj šestoj ligi. Ulica, dakle, ne fotografija u knjižnici što bi - uz nešto maštovitog poistovjećivanja zasluga - bilo pandan Račićevoj fotografiji na radiologiji. Pa još sve u gradu kojeg je taj režim poklonom svojim saveznicima iz Splita pretvorio u Spalato.
Teško je kod ljudi kakav je bio Račić naći ravnotežu. Da ga nije bilo, možda - recimo - danas ne bismo imali Marjan kakvoga znamo i volimo. S druge strane, zauzimanjem krive pozicije u jednom strašnom i teškom vremenu naškodio je i svome gradu, i Dalmaciji, i narodu kojem je pripadao. Nema jednoznačnog odgovora, uvijek će ostati - zaslužnik s mrljom.
