Ivana je sasvim prosječna tridesetogodišnjakinja koja živi u Splitu. Ispunila je sve nametnute društvene norme: diplomirala je s 23 godine, udala se s 25 i rodila dvoje djece – dječaka i djevojčicu.
2013. ju je zatekla nespremnu: muž je radio u škveru, a na njeno mjesto profesorice je došla učiteljica s pojačanim predmetom koja je, eto slučajno, kćer jedne od nastavnica u školi. I tako se Ivana našla na štandu, a muž uhvati koju faturetu.
Iako joj je bilo teško prihvatiti novo stanje, ubrzo se pomirila s trenutnim stanjem, ipak treba svaki mjesec platiti vrtić, ratu za kredit i sve ono najosnovnije. Prvih nekoliko dana je sve bilo uglavnom u redu. Na pitanje hoće li joj šef uzeti radnu knjižicu i prijaviti je kao djelatnicu, dobila je odgovor da hoće čim se uvjere da su zadovoljni njenim radom. Prvi mjesec je radila za plaću od 1400,00 kn jer je drugi izbor bila plaća od 900,00 kn plus 5% provizije na ukupnu prodaju. Kako je prodaja u ovim vremenima nesigurna, pristala je na siguran iznos.
Zatim je dan postao duži, u grad su hrlile rijeke turista, a s njima je povećan i broj radnih sati u danu. Kako je plaća narasla na 2400,00 kn za 6 sati dnevno, nije joj toliko smetalo. Nije se bunila na to što svako jutro sa štanda mora prvo skupiti mišji, mačji, pseći i ljudski izmet, što joj kolegica podmeće iza leđa dok sama krade novac i što joj se sa okolnih štandova izruguju dok ona, profesorica, radi na Pazaru. Nije se bunila ni na to što radi sedam dana u tjednu.
Mjeseci su prolazili, došla je i fiskalizacija zbog koje ju je šef napokon morao prijaviti, no ne na puno radno vrijeme (iako je sada već provodila 8 sati svakog dana na štandu, nekad i više), već na pola. Ostatak vremena je morala u kasu tući šifru šefove nećakinje koja je nezaposlena pa ju je on prijavio na puno radno vrijeme „da maloj ide staž“. Za slučaj da naiđe inspekcija, dobila je izričite upute da mora reći kako je „taman došla na posal i kako je tila prominit šifru, eto, skužajte, slučajno se dogodilo“.
S 8 radnih sati u danu je plaća došla na 2700,00 kn, od čega dio na račun, ostatak „na ruke“. Šefovoj rodici je kćer od prve susjede sa sela upravo završila srednju školu i počela je tražiti posao. Nekako su u isto vrijeme počele stizati optužbe na račun Ivane: prečesto ide na wc zbog čega bi morala kući vježbati trpiti, ignorira kupce po 10 minuta dok priča na mobitel, često je na susjednim štandovima i nema je na radnom mjestu, izdaje previše računa i ne stavlja dovoljno u neprijavljenu kasu... Svo zaklinjanje da to nije istina nije urodilo plodom – zbog svojih „grešaka“ je primila 300,00 kn manju plaću naredni mjesec.
Odlučila je pripaziti, rjeđe je išla na wc i zaista je trpjela koliko je mogla i onih 3+1 gratis odlazak u javni zahod za zaposlenike Pazara bi joj potrajao po pola tjedna. Čim bi se potencijalna mušterija približila na 5 metara od štanda, odmah se s najvećim smješkom spuštala s barske stolice (ako je kojim slučajem sjedila a ne čistila... nešto) i nastojala privući kupce. Ignorirala je činjenicu da je otkrila kako je šef snima preko team-viewera preko nove fiskalne kase-laptopa. Nije tukla račune kada su kupci bili druge rase i ako su imali iskaznice s kruzera. Nastavljala je kriti suze nakon što bi joj šef sasuo sve za što je krivi – od krize u svijetu do oštećene robe koja je takva došla iz nabave.
I tako je od kraja zime, do 1.12.2013. Ivana radila u smjenama svaki dan u tjednu iako je fiktivno imala jedan dan u tjednu slobodan koji joj je po zakonu pripadao. Minimum od 56 radnih sati tjedno se često pretakao u 16-satne radne dane kada bi kolegica bila bolesna ili kada je šef morao u nabavu (što se slučajno često poklapalo sa subotom i nedjeljom). Bolovanja i godišnji odmori ne postoje na štandovima Pazara. Obećane bonuse i slobodne dane nije vidjela. Te nedjelje koja će zauvijek u sjećanju Hrvata ostati kao dan kada je bio referendum „protiv pedera“, Ivana je odlučila dati otkaz nakon razgovora sa svojom djecom koji je išao otprilike ovako.
Sin: „Mama, jesi bolesna?“
Ivana: „Nisam, dušo odakle ti to?“
Kći: „Šteta.“
Ivana: „Kako možeš nešto tako ružno reć mami?“
Sin: „Nama je drago kad si ti bolesna jer si onda kući s nama.“
Nakon što se isplakala, Ivana je nazvala šefa i rekla kako sutra neće doći na posao. Priliku za rad na štandu je dobila kćer prve susjede sa sela od šefove rodice.
Voljela bih da je ovo fikcija. Ivana je skup više osoba koje poznajem, ali svaki od elemenata ove priče, uključujući i dijalog na kraju, se dogodio. Nažalost. Ovakve stvari se događaju dok je norma 40-satni radni tjedan uz 8 sati prekovremenih. Što će biti kada se promijeni zakon na 60 sati sa 16 sati prekovremenih... Ne znam, ali život piše čudnije priče od fikcije i nisam mislila ni da se ovakve stvari zaista događaju, a ovo je ublažena verzija stvarnog stanja.
Dok se zabavljamo referendumima „za obitelj“ i „za Vukovar“, ta ista obitelj i taj isti Vukovar su gladni, potplaćeni, podcijenjeni i poniženi. Istovremeno se prilično javno i očito radi plan kako bi toj istoj obitelji i tom istom Vukovaru bilo još gore.
Neću pisati o političarima i krupnom kapitalu, neću pozivati na revolucije i uništavanje. Ionako je na svakom od nas da se zapitamo jesmo li mi sljedeća Ivana.
