Gayatri Chakravorty Spivak ubraja se, uz Edwarda Saida i Homija Bhabhu, u najznačajne predstavnike postkolonijalnih i kulturnih studija. Pojam subaltern (koji na hrvatski možemo prevesti kao podčinjeni) jedan je od ključnih termina njezine rane teorije.  Spivak u tekstu iz 1985. godine, naslovljenom Mogu li podčinjeni govoriti? iznosi stav da davanje glasa podčinjenoj skupini može otvoriti vrata mogućnostima razumijevanja razlika koje se pojavljuju u prostorima oblikovanima nadređenim. Ipak, ona zaključuje da podčinjeni ne govori, već to drugi radi za njega, konstruirajući značenja umjesto njega i na neki način oblikujući zbilju za njega. Ovo davanje glasa još je jedan prikaz moći nadređenih koji progovaraju umjesto podčinjenih i na taj način oblikuju njihov iskaz i zbilju.

Zašto spominjem Spivak na početku teksta o jedinoj dramskoj premijeri 63. Splitskog ljeta, drami Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad, praizvedenoj u srijedu, 9. kolovoza, uunutar kompleksa Vile Dalmacija? Zato što je, već pri prvom susretu s najavama ovog dramskog ostvarenja, bilo očito da će biti riječ o uprizorenju sveprisutne opozicije podčinjeni – nadređeni (ili Mi – Drugi, Zapad – Istok, Jednaki – Različiti, Okcident – Orijent...).

Predstava je nastala po dramskom predlošku Predraga Lucića iz 2008. godine za koju je tada izjavio da je „među junake Brechtovog Pira malograđana doveo Aziza, čovjeka o kojem veseli svatovi ne znaju ništa, osim što na osnovu njegove tamne puti i neprilagođenosti zadanoj situaciji zaključuju da se radi o nekakvom Marokaneru, Arapinu ili tako nečem, pa da se samim tim radi i o potencijalnom teroristu. Takva je reakcija nažalost očekivana, jer ih dežurna propaganda planetarnog rata protiv terorizma uči da o 'svima njima' razmišljaju kao o bombašima-samoubojicama.”

Drama je 2013. godine zaživjela kao radio igra u režiji i adaptaciji Jasne Mesarić na 3. programu Hrvatskog radija, dok je ovogodišnje Splitsko ljeto ugostilo prvo kazališno uprizorenje Aziza, u režiji Dina Mustafića. Autorski tim, uz Mustafića, čine i dramaturginja Željka Udovičić Pleština, scenograf Dragutin Broz, kostimografkinja Lejla Hodžić, koreograf Gjergi Prevazi, autorica glazbe Tamara Obrovac, Rino Barbir koji potpisuje video-art, te oblikovatelji svjetla i tona Zoran Mihanović i Tomislav Luetić.

U naslovnoj ulozi nastupio je Nikša Arčanin, a ostalim ulogama Stipe Radoja, Katarina Romac, Nikola Ivošević, Monika Vuco, Tajana Jovanović, Marjan Nejašmić Banić, Nives Ivanković, Nenad Srdelić, Davor Pavić, Vicko Bilandžić, Ivo Perkušić, Ivan Baranović, Mia Čotić i Zdeslav Čotić. 

U najavi predstave, na web stranici Splitskog ljeta, piše: „eto, dakle, prilike da se uz pomoć ove ‘duhovite i mudre tragikomedije’ makar kazališno odmaknemo od rasističkih predrasuda i sličnih gluposti”. Zanemarim li činjenicu da rečenica odiše onim napiši samo da nešto piše i usredotočim li se na dio o “kazališnom odmicanju od rasističkih predrasuda” (i sličnih gluposti!), u pitanje se dovodi sâmo značenje sintagme “kazališno odmicanje”. Znači li to da će nam Aziz pokazati glupost predrasuda? Da će ih raskrinkati, p(r)okazati njihovu trulost, da će ih, smještene u prostor kazališne scene, ogoliti, gurnuti nam ih pred oči i lica i suočiti nas s njima, ali i s nama samima?

Ipak, čini se da je negdje zapelo. Aziz ostavlja gorak okus u ustima nakon gledanja, ali, nažalost, ne zbog činjenice da je splitska publika napokon uspješno suočena s razmjerima straha i panike od terorizma, da su raskrinkane i osviještene predrasude i mržnja kojima smo okruženi. Ne, gorčina s kojom sam napustila prostor dvorišta Vile Dalmacija proizlazi iz čiste suprotnosti od navedenog. Humor kojim se pokušao pokazati apsurd mržnje koja nastaje iz straha od nepoznatog i Drugog, naišao je na iskreni smijeh publike.

Kako pri početku predstave (i svadbenog veselja), tako i pri kraju kada su prizori na sceni, kao i izgovorene riječi, jasno počeli poprimati razmjere katastrofe. Primjera radi; Srdelićev, sada već uobičajen i očekivan, bijeg u grimase i komiku popraćen je razdraganim smijehom publike, čak i kada su riječi koje njegov lik izvikuje duboko problematične i prepune stereotipa i mržnje. Teško se bilo oteti dojmu da se publika dobro zabavila i nasmijala sirovom humoru i igri riječima karakterističnima za Lucićevo stvaranje. Malograđanski svatovi odjednom nisu više bili samo likovi na sceni – pridružio im se svaki cerek iz publike kojim su spremno dočekane njihove predrasude.

Tko je taj Drugi?

Drugi se u Azizu ostvaruje na dva plana; tu je onaj očiti Drugi, sâm Aziz, kojega od prisutnih jasno odvajaju obilježja već na, recimo to tako, audio-vizualnoj razini (on je objektiviziran i dopremljen na svadbu u paketu koji nalikuje na krletku/kavez, odjeven je u zlatnu odjeću, tamnoput je i oduzet mu je glas – kako simbolički, tako i doslovno – sve do samog kraja predstave), dok je drugi plan ostvarivanja Drugog ostvaren u ulozi mladića (Davor Pavić), jednog od svatova.

Njegova se drugost i drugačijost produbljuju, nije dovoljan pogled na njegovo lice i odjeću da biste shvatili da se razlikuje od ostatka svatova – on progovara, on propitkuje i zgraža se nad rasizmom, stereotipima i strahom koji vrišti iz ljudi kojima je okružen. Ipak, on ostaje drugačiji tek na razini progovaranja; njegovo djelovanje ne probija granice čopora, on se ne uspijeva u potpunosti odvojiti od svatova, niti pružiti pravu podršku i pomoć nesretnom Azizu. On, kao jedan od nadređenih, može slobodno progovoriti, on uspijeva pokazati vlastiti karakter, njegov glas i bunt omogućuju mu da, barem verbalno, bude Azizov zaštitnik, da bude njegov glas, da progovori umjesto njega i da još jednom pokaže moć koju nadređeni ima nad podčinjenim.

Oduzimanje glasa Drugome

Samo oduzimanje glasa Drugome, Azizu, također je ostvareno i problematično na dvije razine. Osim što mu je glas doslovno oduzet, pa on progovora tek pri kraju predstave (pri čemu je njegova uloga, nažalost, izgubila na snazi jer riječi koje izgovara su poetizirane, klišeizirane i svedene na Orijent i egzotiku). Aziz izgovara tek svoje ime, objašnjavajući njegovu etimologiju i prepričavajući kratku crticu iz života njegovog djeda. Teško se oteti dojmu da je u ovom kratkom Azizovom monologu još jednom produbljen jaz između Nas i Drugih, da je još jednom taj Drugi sveden tek na izvanjsko, da mu je još jednom oduzet glas, i da ga Zapad još jednom pokušava objasniti govoreći umjesto njega, stavljajući mu riječi u usta, ne dozvoljavajući mu da zaista progovori.

Druga razina oduzimanja glasa ne odnosi se samo na lik Aziza, već na sve Druge koji su portretirani ovim likom. Istok je sveden na nijemog plesača, zabavljača u zlatnoj odjeći (posjetitelji Splitskog ljeta koji su pogledali monodramu Lampedusa beach mogli su povezati zlatnu Shaubinu odjeću s Azizovim odijelom i zlatnim omotom „poklona“ u kojem je Aziz dopremljen na svadbu – ipak, čini se da Shauba uspijeva (pro)govoriti i probiti se kroz pisanje i dramsku izvedbu dvaju nadređenih žena; Line Prosa i Nine Violić).

Arčanin, srećom, nije trebao posegnuti za šminkom da bi lik Aziza bio očito drugačiji pred našim očima; njegova osunčana koža pružila je dovoljan kontrast bijeloj koži svatova. Ipak, trenuci kada bi svjetlija, neosunčana nijansa kože provirila iz njegovih zlatnih gaćica, podsjećali su gledatelje da Zapad još jednom progovora umjesto Istoka, da se o Istoku i u ime Istoka opet govori ne samo glasom, već i tijelom nadređenih. Drugi je tako sadržajno sveden na zanimljivu crticu, na „mudrost s Istoka“, a vizualno i fizički na najočitije razlikovno obilježje – nijansu kože.

Aktualnost teksta?

Tekst koji je nastao prije desetak godina svojim pokušajima šokiranja i prikazivanja najmračnijih strahova i mržnje koja iz njih izniče, čini se da je zaostao za vremenom. Otvorite li sekciju komentara bilo kojeg članka u kojem se spominje Drugi, u kojima se tematizira problematika izbjeglica, izbjegličkih kampova, u kojima se prenose izvještaji s poprišta zločina za koje se sumnja da su terorističkog predznaka, naići ćete na mnogo teže, brutalnije i tužnije rečenice. Naići ćete na mržnju koja se hrani strahom, koja raste pred nepoznatim i koja odbija priznati da je u krivu. Davno je prošlo vrijeme kada bi vas izrazi poput „kozojeb“ mogli iznenaditi ili šokirati.

Davno je, nažalost, prijeđena granica kada su se sitni ekscesi i apsurd govora mržnje mogli približiti ljudima pod krinkom humora. Nažalost, više nema mjesta smijehu, potrebno je čuti glas Drugih, potrebno je suočiti se s katastrofalnim posljedicama mržnje koju brižno, generacijama, uzgajamo. Situacije kojima smo okruženi, nasilje koje sve češće prelazi s verbalnog na fizičko, zahtijevaju potpunu pozornost naših očiju i ušiju. Nije dovoljno gledati što se događa, potrebno je čuti glas onih kojima redovito glas oduzimamo.

Stereotipi, rasizam i mržnja prikazani izgovorenim riječima, izvedeni u songovima jednostavnih stihova, skriveni pod krinkom pošalica, ispisani na TV ekranima postavljenima po stablima na sceni, jasno pokazani gestama i pokretima likova (pljucanje, imitiranje majmuna, smijeh, kletve) ostali su, nažalost, na površnoj razini koju bismo mogli usporediti s upiranjem kažiprsta i izgovaranjem „evo, to je rasizam, to je mržnja“. Kako drugačije tumačiti scenu u kojoj svatovi napadaju Aziza i prekrivaju njegov goli torzo tintom različitih pečata? Evo, publiko, ako niste shvatili; sve ovo su zapravo etikete i nemaju pretjerane veze s razumom. Za slučaj da nekome nije bilo jasno.

Arčanin kao Aziz

Izvedba Nikše Arčanina u naslovnoj ulozi tamnoputog Aziza najčvršća je i najkonherentnija u predstavi. Koliko god je teško ne primijetiti sličnost s njegovom možda najpopularnijom ulogom, onom Gregora Samse u Preobrazbi, Arčanin je još jednom pokazao i dokazao važnost pokreta kao scenskog izražajnog sredstva. Njegovo nijemo gibanje u sceni kada ga svatovi napadaju papirnatim aviončićima, gotovo je do savršenstva sinkronizirano s odjecima eksplozija koje paraju zrak. U toj se sceni, kao i onoj u kojoj ga svatovi povlače za kravatu koju su mu stavili oko vrata (i na neki se način dodaju njime kao da je igračka), dok jedan od trojice mudraca (Ivo Perkušić) ponosno pjeva Ode an die Freude, himnu Vijeća Europe i Europske unije, najjasnije i najsnažnije očitava jaz između nadređenih i podčinjenih.

Kada utihnu svatovi, kada uspijemo čuti udarce dlanova podčinjenog u pratnji eksplozija, kada kroz pjevane stihove zrak zapara Azizovo gušenje, postanete svjesni da je to prvi pravi, autentični, glas koji je Aziz ispustio. Makar je riječ o zvuku pred kojim nadređeni ostaju gluhi, on je na trenutak uspio progovoriti i potvrditi rečenice koje je Spivak rekla u razgovoru sa Srećkom Horvatom za časopis Zarez 2006. godine, dvije godine prije nastanka dramskog predloška ove predstave: „Podčinjeni nemaju problema s govorom. On/a ne može biti saslušan/a.“