Splitsko ljeto svake godine prikaže jednu „must see“ predstavu o kojoj se priča danima pred prikazivanje. Ove godine to je bila praizvedba "Nevidljivog grada" Olje Lozice, ambicioznog projekta koji je uspio zadiviti u nekim dijelovima, a u drugima biti potpuni fijasko.

Inventivan, ali ponešto nezahvalan odabir lokacije, u ovom slučaju ulica Radunice i tvrđave Gripe, nije bio dovoljan spasiti tromi i na momente bespotrebni, repetitivni ritam scena.

Prva scena prepričava život težaka u, tada prigradskim, dijelovima Splita daleko od očiju gospode grada koji su se bavili visokom politikom i umjetnošću. Život težaka čine rođenje, ljubav, dječja igra, rad, smrt, zločin i Crkva. Sve ove slike su prikazane kao u nijemom filmu kojeg umjesto jazz-a na klaviru prate crkveni pučki napjevi – od suptilnosti kojoj se težilo, nije bilo ni s, ipak, na momente zabavan prikaz cjelokupnog životnog cikusa prosječnog Splićanina iz niže klase.

Kraj prvog čina je odličan prijelaz na drugi – oglašavanjem rata i bijegom od bombardera se iz Duplančića dvora odlazi na drugu lokaciju u Rokovoj ulici.

U potpunom mraku se priča o strahotama rata koji će biti zamijenjen minimalno osvjetljenom revitalizacijom grada pod parolom rada i rada – muke niže klase se nastavljaju u znoju. Dramatičnim gestama i proklamacijama se čini da je Split do temelja razoren u Drugom svjetskom ratu – mnogo gore nego što je zaista bilo, ali tome valjda služi dramaturška sloboda.

Ovaj čin je suprotnost prethodnom: dok je prvi u potpunosti bio baziran na slici, drugi se u mraku oslanja samo na riječ; ovo je vrlo zanimljivo i efektno osmišljeno, i bilo bi izvrsno da uporno ponavljanje opisa ne zvuči kao sektaška mantra nakon kojeg vam dođe viknuti „Shvatili smo što pokušavate poručiti, duže je trajao opis obnove nego sama izgradnja grada, možemo li na sljedeći dio?“.

Kada napokon na tvrđavi Gripe krene treći čin, požalite što niste ostali u Rokovoj. Bacanje, karikiranje i afektiranje kao prikaz djelatnika u turizmu i gostiju je sasvim nepotrebno iživljavanje nad osjetilima publike budući da simbolika nije bila nimalo prozirna.

Od cijele postave najviše oduševljava Dara Vukić koja je najuvjerljivije iznijela svoju ulogu, pogotovo s obzirom na ograničavajući i nezahvalan predložak. U ovom dijelu je i citat koji savršeno opisuje predstavu (iako se u sceni odnosi na turiste): "...svi vi u vražju mater, dosta mi je više ovoga."

Nakon dva sata, zaključak je da je najbolji dio predstave šetnja među scenama, naravno, ako niste u potpeticama.