Izložba likovnog umjetnika Duje Botterija, ujedno i njegova prva velika samostalna izložba, otvara se u Staroj gradskoj vijećnici na Pjaci u Splitu, u četvrtak 4. travnja u 19 sati. Izložba ostaje otvorena do 15. travnja 2019.
Duje Botteri završio je Umjetničku akademiju u Splitu, smjer kiparstvo, i nakon završene akademije zaputio se u franjevački samostan. Nakon deset godina vratio se iz samostana u ovdašnji svijet i sada nam prezentira radove iz svojeg ateljea na izložbi pod nazivom 'Iskanje'.
Iz predgovora:
Teško je pisati o onome što bježi od riječi. Kada kažemo „svjetlo“ ili „unutrašnji prostor“ili „dubina“ ili „iza stvari“ - što ću i kuda ću!? Dubina o kojoj se govori ili traženje unutarnjega prostora lišava nas pouzdanih smjerovoda u skrivenu ili zakritu nutrinu (Suskindova primjedba o dobroj slici, ali i o pomanjkanju dubine jednu slikaricu je odvela u tragediju!). Ako je dubina svjetlost, prozor u prozoru, razrjeđenija svjetlija plavet u gustoj ultramarinskoj plaveti, tko se može zemaljskim očima zagledati u tu dubinu. Iskati dubinu u svjetlosti!?
Iskanje je stoga sretna, da ne kažemo spasonosna riječ. Zašto? Zato što u toj riječi nema ničega konačnoga… Jednostavno – put, a ne cilj –I premda od riječi „moderan“ treba bježati kao vrag od tamjana, recimo da je Duje – moderan … Jer slikarstvo je već poradi svojih hereditarnih veza i zaostale narativne vanjštine, a u novije vrijeme i mazohističke volje („analitičkoga“) propitivanja sama sebe, bilo gotovo usmrćeno .
Jasno, možemo se zakloniti iza „meditativno“, „duhovno“ i tim riječima dati stanovitu prednost u odnosu na narativno ili analitički posno i nemrsno. Nema ovdje zapravo ništa od priče; tek prozor u prozoru, plavije u plavijem. To su niše svjetlosti bez ikakovih narativnih kukičarenja, ali i bez samoispitivanja jezika slike koja se, propitujući svoju sintagmu, ili svoje rađanje već smatrala samim umjetničkim djelom. I premda je Dujina slika dijete sublimnih osobnih inspiracija u kojima je slutnja stvarno stanje duha, ima i ona od sezanovske modulacije i komodulacije ili pointilističke „radosti mrežnjače“ upregnute u ovoj arhitekturi slike, ponešto i od duboke utonulosti ili „kapi tišine“ Bele Hamvasa.
Eto toliko o njegovom slikarstvu. Radije ću koju riječ više o njegovom kiparstvu. Slikarstvo mi izmiče. Njegova želja i dubina opterećuje i zasljepljuje. Tko će koliko i što iščešljati iz jedne Dujine slike koja stremi dubini i svjetlosti, može ostati pitanje izvan našega razmatranja o „onostranom“ ili o simboličnom na Talesov vodeni, Prometejev vatreni ili Ficinijev sunčani način.
Kiparstvo, možemo reći, bliže je nama. Ono je po svojoj naravi tjelesnije, smjernije i ne može tražiti dubinu lišene doslovne težine tijela niti božansku apstrakciju ma koliko pigmenata bilo pomiješano s pčelinjim voskom. Ali i tu je cijela fenomenologija konkretnijih, ali i asocijativnih potpornji. Evo: bunja, poljarica, kažun, pećina Sv. Jere u stijeni Marjana, pustinjački stanovi murvičke Pustinje, Dračava luka, Zmajeva špilja, starohrvatske crkvice, svjetionici, pojila za ptice u kamenu, krunice suhoziđa od mora do mora... tko bi sve to pobrojio! I to su zapravo arhetipovi i prvotne slike i prototipovi ili „antropološki put arhetipova“. Jer sve te građevine-skulpture imaju nešto od zemaljske ljudske sudbine. U očima njihovih otvora nešto je korporalno. Slikarstvo je bliže svjetlosti i božanstvu. Ono je astralno. Stvor Zmajeve špilje gleda u nebo i svjetlo sunce - to je slikarstvo. Vraćajući se natrag u svoju izbu – to je kiparstvo.
Ali i ovdje usprkos relativno srodnim oblicima postoje mogućnost varijacija u kojima se pojačava taj zemaljski smrtni antropološki i vjernički temelj. Postoji ovdje i dinamizam jezika vidljiv u varijacijama srodnih oblika. I svi su ti oblici bliski s drugima jer piju sa istih oskudnih, izvorišta. I premda srodan Ružiću koji je stvrdnuo osjet, a Kožarić zaustavio rijeku, Duji sve to ne pada na pamet. I ono „sve je skulptura“ (Ružića, V. Popovića i drugih) nije ovdje u potpunosti primjenjivo. Ovdje je prirodni kamen doradom priveden k nekom antropološkom temelju svakodnevna pustinjačkoga i skromnoga života. Iz toga se Dujina pustinjaštva doduše može iščešljati arhetip i u ulegnuću kamena ugledati njedra koja dišu ili pojilicu za ptice ili u kocki pečene zemlje pronaći unutarnju tišinu i mir; nadasve dokaze cistercitske jednostavnosti života. A ako iskanje ili traženje ima nešto od tkanja i iskona koje negira sva pročelja privida, u kiparstvu je zanimanje za vidljivi svijet pojačano rutavošću i hrbatima kamena, arhaičnim konstrukcijama, odnosima punoga i perforiranoga, ulegnuća i otvora… jednostavno krova nad glavom!… I u tom pustinjaštvu - jerbo Botteri ne ide uobičajenim putem - nema ti tko stati na put i nitko ti ne može podmetnuti nogu. Ali to su uski puteljci i vrleti; put i koze i tovara.
Razliku između Dujina slikarstva i kiparstva mogu slikovito opisati ovako. Slikarstvo puno može i puno želi. Kiparstvo malo želi i malo može. Ali to malo je „težina i milost“ (S. Weil). Slikaru je kuća nebeski svod. Kiparu – krov nad glavom. Slikar je ispred svoje pustinjačke izbe pogledao u nebesku i morsku plavet (Hvar preko puta!). U izbu se potom vratio kipar.
Slikarstvo je čežnja; kiparstvo je kuća.
Ive Šimat Banov
Životopis autora:
Duje Botteri rodio se u Splitu 26. ožujka 1985. godine. Nakon završenog školovanja na srednjoj Umjetničkoj školi upisuje Kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je 2008. godine i diplomirao. Tom prigodom mentor prof. Kuzma Kovačić otvorio je njegovu izložbu pod nazivom: Pustinjaštvo u kamenu.
Kao student sudjelovao je na nekoliko zajedničkih izložbi.
-2008. postaje članom Franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja.
Djelujući u franjevačkoj zajednici oblikovao je čitav niz likovnih rješenja od kojih možemo izdvojiti:
- 2012. tvrđava Sinj, II. postaja križnog puta, Isus uzima križ, bronca
- 2013. Sumartin, Župna crkva sv. Martina, Središnji oltar i ambon, kamen
- 2013. Dubrava kod Šibenika, Župna crkva Gospe od Zdravlja, Središnji oltar i ambon, kamen
- 2014. Split, Trstenik, Franjevački samostan sl. Božjeg fra Ante Antića, idejno rješenje prostora samostanske kapele
- 2015. Lećevica, Kapela Gospe Lurdske, oblikovanje liturgijskog prostora
- 2016. umjetnička grafika s likom Gospe Sinjske u prigodi tristote obljetnice krunjenja slike (1716. – 2016.), prihod od prodaje grafike namijenjen je korisnicima Fonda Gospe Sinjske
- od 2010. do 2016. radi u staklu djelo: Pjesma stvorenja sv. Franje Asiškog za Svetište Čudotvorne Gospe Sinjske
- 2017. Runovići, Krist, raspeti i uskrsli, bronca
- 2018. nakon deset godina provedenih u samostanu nastavlja svoj put u svijetu
- 2019. postaje članom Hrvatske udruge likovnih umjetnika – Split
- 2019. Makarska, Franjevački samostan Blažene Djevice Marije na Nebo uznesene, križni put, enkaustika na drvu
- 2019. Vinjani Donji, Župna crkva sv. Roka, Središnji oltar i ambon, kamen
- 2019. Samostalna izložba: Iskanje, zgrada Stare gradske vijećnice u Splitu
Živi i djeluje u Splitu. Umjetničkim radom u tišini ateljea posvećuje se traženju svjetla oblikujući umjetnički izričaj radom u različitim kiparskim i slikarskim tehnikama.
