U ponedjeljak, 10.rujna u 20 sati otvara se izložbu fotografija Nade Maleš: Dalmatinka, u galeriji kluba Kocka, Ulica slobode 28. Izložba je otvorena svakim radnim danom od 20 do 22 h do 20. rujna.
Zahvaljujući velikoj pozornosti koji je slučaj Dalmatinka dobio u posljednjih nekoliko godina (posebice na izložbi Što je nama naša Dalmatinka dala, Galerija Sikirica, Sinj, 2017.), priču o tvornici i ulozi koju je imala u modernizaciji, izgradnji i generalnoj proliferaciji grada Sinja nije potrebno posebno predstavljati. Ipak, u svjetlu recentnih zbivanja koja su dovela u pitanje opstojanje tvorničkog kompleksa, treba naglasiti kako je ovo zdanje još uvijek indikativno po pitanju grada na ekonomskoj i društvenoj razini. Iako možda posljednji dokument koji bilježi autentično stanje, fotografije Nade Maleš nisu isključivo direktan izvještaj o suvremenoj situaciji - stanju nesigurnosti, nedorečenosti, svojevrsni reality check - nego bez sumnje posjeduju određeni emocionalni naboj i uspostavljaju dijalog sa kategorijama sjećanja odnosno zaborava.
Arhitektonski elementi i interijer koji su u središtu fotografskog ciklusa, sjajan su (bili) primjer poslijeratnog ostvarenja arhitekta Lavoslava Horvata, pa činjenica da je ta simbolički izuzetno bremenita arhitektura danas prepuštena propadanju i lebdi u podijeljenom vlasništvu, djeluje paradoksalno. No, ako razmotrimo da su kriza i posljedično zatvaranje tvornice započeti sada, već uznapredovali proces ekonomskog i demografskog rastakanja grada, inercija po pitanju zbrinjavanja industrijskih reliquiae reliquiarum postaje mnogo jasnija. Na kraju krajeva, urbane ruine danas su nešto poput endemske vrste; ti rudimenti nekog prošlog vremena integrirani u gradsko tkivo čitaju se kao „utjelovljenja modernih paradoksa“, ali i estetski objekti.
Na tom tragu, i Nada svoj kreativni proces u slučaju Dalmatinke tumači kao začudno iskustvo u kojem je i sama bila fascinirana estetskom vrijednošću derutnog interijera. Međutim, refleksija sudbine građevine nije primarna agenda ovog vizualnog eseja. Prodorna odsutnost ljudskog lika na fotografijama predstavlja najveći otklon u odnosu na povijesne prikaze Dalmatinke. Prostor koji je naglašeno postindustrijski, postranzicijski, pa i post-ljudski emanira neku vrstu estetike iščeznuća. Emancipatorna tendencija postaje jasnija promotrimo li specifične motive. S pijetetom prema životima i radu koji su upisani u tvornički prostor, Nada svoj objektiv okreće prema fragmentima poput gomile neupotrijebljenog konca i prediva, detalja prašnjavih strojeva, natpisa koji datiraju godinama unazad, potpuno prerazmještenog tvorničkog restorana, sata zaustavljeog na 10:30, crvene termosice na stolu – koji svi djeluju kao relikti nekadašnje ljudske prisutnosti. Na taj način prostor je rehumaniziran, a nedorečeni trenutci barem djelomice restaurirani; suočena s protokom vremena i poraznom statistikom, autorica u istom afirmira prošlost i poziva na propitivanje budućnosti.
Nada Maleš je završila preddiplomski studij Dizajna vizualnih komunikacija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a posljednji semestar provela je u Peter Brehens School of Arts u Düsseldorfu pod mentorstvom Mareike Foecking. Prolazeći kroz razne kreativne i dizajnerske prakse kroz studij, na koncu se posvećuje fotografiji kao primarnom mediju. 2014. počinje sustavno raditi na seriji portreta koja smješta pojedinca u ono što se poima kao tradicionalan ambijent ruralne sredine, istražujući pritom svakodnevne transformacije protagonistā. Od tada se prvenstveno bavi dokumentarnom fotografijom i temama identiteta pojedinca i zajednice te procesa življenja i (ne)stalnih promjena. Trenutno živi i radi u Düsseldorfu.
Arhitektonski elementi i interijer koji su u središtu fotografskog ciklusa, sjajan su (bili) primjer poslijeratnog ostvarenja arhitekta Lavoslava Horvata, pa činjenica da je ta simbolički izuzetno bremenita arhitektura danas prepuštena propadanju i lebdi u podijeljenom vlasništvu, djeluje paradoksalno. No, ako razmotrimo da su kriza i posljedično zatvaranje tvornice započeti sada, već uznapredovali proces ekonomskog i demografskog rastakanja grada, inercija po pitanju zbrinjavanja industrijskih reliquiae reliquiarum postaje mnogo jasnija. Na kraju krajeva, urbane ruine danas su nešto poput endemske vrste; ti rudimenti nekog prošlog vremena integrirani u gradsko tkivo čitaju se kao „utjelovljenja modernih paradoksa“, ali i estetski objekti.
Na tom tragu, i Nada svoj kreativni proces u slučaju Dalmatinke tumači kao začudno iskustvo u kojem je i sama bila fascinirana estetskom vrijednošću derutnog interijera. Međutim, refleksija sudbine građevine nije primarna agenda ovog vizualnog eseja. Prodorna odsutnost ljudskog lika na fotografijama predstavlja najveći otklon u odnosu na povijesne prikaze Dalmatinke. Prostor koji je naglašeno postindustrijski, postranzicijski, pa i post-ljudski emanira neku vrstu estetike iščeznuća. Emancipatorna tendencija postaje jasnija promotrimo li specifične motive. S pijetetom prema životima i radu koji su upisani u tvornički prostor, Nada svoj objektiv okreće prema fragmentima poput gomile neupotrijebljenog konca i prediva, detalja prašnjavih strojeva, natpisa koji datiraju godinama unazad, potpuno prerazmještenog tvorničkog restorana, sata zaustavljeog na 10:30, crvene termosice na stolu – koji svi djeluju kao relikti nekadašnje ljudske prisutnosti. Na taj način prostor je rehumaniziran, a nedorečeni trenutci barem djelomice restaurirani; suočena s protokom vremena i poraznom statistikom, autorica u istom afirmira prošlost i poziva na propitivanje budućnosti.
Nada Maleš je završila preddiplomski studij Dizajna vizualnih komunikacija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a posljednji semestar provela je u Peter Brehens School of Arts u Düsseldorfu pod mentorstvom Mareike Foecking. Prolazeći kroz razne kreativne i dizajnerske prakse kroz studij, na koncu se posvećuje fotografiji kao primarnom mediju. 2014. počinje sustavno raditi na seriji portreta koja smješta pojedinca u ono što se poima kao tradicionalan ambijent ruralne sredine, istražujući pritom svakodnevne transformacije protagonistā. Od tada se prvenstveno bavi dokumentarnom fotografijom i temama identiteta pojedinca i zajednice te procesa življenja i (ne)stalnih promjena. Trenutno živi i radi u Düsseldorfu.
Kustosica ove izložbe je Jozefina Ćurković, kustosice ciklusa NMG@PRAKTIKA su Natasha Kadin, Tina Vukasović Đaković i Ivana Vukušić, postav i dokumentaciju radi Tihana Mandušić, a dizajn Nikola Križanac. Program NMG@PRAKTIKA podržan je od strane Ministarstva kulture, Grada Splita i Županije splitsko-dalmatinske, a udrugu MAVENA podržava Zaklada Kultura nova.
