Izložba 'The the end' umjetnika Ante Kuštre otvara se u srijedu, 13. rujna u splitskom Salonu Galić, a može se razgledati do 26. rujna 2017.  (Ulaz na otvorenje izložbe samo uz pozivnicu).   

Izjava umjetnika

''Svaka priča, svaki život, svaki film i svaka epoha imaju svoj kraj ali većina ljudi, barem kod nas, ponašaju se kao da će njihovi životi, njihove priče, filmovi u njihovoim glavama i njihova epoha trajati vječno. To jest: žive neodgovorno prema sebi,drugima i Prirodi, a najneodgovornije se odnose spram vlastitoga i tuđega vremena. Maksimalno do čega su došli oni ozbiljni i odgovorni jest krilatica: "Vrijeme je novac" - pa zato oni i lete, kao i samo vrijeme, avionima i svemirskim brodovima. A ja sam došao do ovoga: vrijeme je više od novca! I ono je temeljni kapital svakog živog - i svjesnog - čovjeka. Izgubljeni novac možemo nadoknaditi, vrijeme ne! Zato je toliko važno moći stvari sa/gledati s kraja, od the end-a. Moj video, po kojemu se izložba zove, stoga će biti prikazan zadnjeg dana trajanja izložbe, a do tada će publika imati priliku raz/gledati izložbu, s četiri podteme, u četiri prostorije Salona Galić. U četvrtoj će se nalaziti naj/noviji radovi, pod naslovom "Moji omiljeni zatvori", upravo oni koji su imporesionirali  uredništvo on-lina art-revije "Art Habbens International" iz Londona i radi kojeg su mi dali 28 stranica intervjua da predstavim svoj umjetnički opus. Taj će tiskani intervju Splićani moći prolistati i pročlitati na samoj izložbi te se uvjeriti da je London mjesto trijumfa i za nadarene i radišne Splićane iz sfere umjetnosti a ne samo za sportske genijalce, kalibra Gorana Ivaniševića.''

S P L I T h e t h e n d : umjetnost na treći pogled

Stanovita nekoherentnost međusobnog odnosa pa i konačno podijeljenost umjetnosti i života prilično su dugo vremena bile tema i načini pristupa likovnim fenomenima. Mogao se tako steći dojam kako je moguće živjeti izvan umjetnosti i općenito vizualnog jezika. Stoga je sinteza umjetnosti i života postala imperativna i neskrivena ambicija avangardnih umjetničkih i književnih pokreta kroz cijelo dvadeseto stoljeće i danas, a da se pritom nije ni spoznalo niti preciziralo značenje te toliko ponavljane mantre.

Kako god bilo, slična se ambicija osvještavanja i rekonstrukcije dodira raspolućenih ili tobože razvedenih strana nekakvog pretpostavljenog jedinstva, razvidi i na primjeru djelovanja umjetničkog kolektiva Ante i Kuštre te na proceduri splita i na afirmaciji ambigviteta kao temeljnih uporišta cjelovite egzistencije i rada tog jedinstvenog kolektivnog umjetničkog entiteta. Valja ovdje odmah pridodati kako se strane koje se naizgled žestoko suprotstavljaju zapravo naslanjaju jedna na drugu i ne postoje jedna izvan druge. U tom odnosu posvemašnje dijalektike iščitava se njihovo jedinstvo kao posebna dinamika, ne nužno pomirba. Napokon, čini se kako je riječ „pomirba“ izgubila sugestivnu poetsku snagu, ali je primila jalovost što ju joj je priskrbila (zlo)uporaba unutar suvremenog političkog konteksta. Stoga je odlučno ovdje i odbacujemo te zagovaramo pokretnije i plodonosnije odnose.

Na stanovit način Ante i Kuštre se bave tipskom prošlošću Splita, onim što je karakteristično za fizičko i mentalno podneblje jednog grada i njegov jezik, pri čemu prije svega pokušavaju sagledati unutrašnji split i vanjski split, međusobno neodvojive i nerazdružive, aktivirati odnos heteronima Split i split, imena grada i anglofone riječi. U samoj izvedbi posjete izložbi kako je postavljaju Ante i Kuštre, granica je fizički podvučena predočenjem ulaznice tj. posjedovanjem poziva na participaciju. Međutim, postavlja se pitanje o mjestu, odnosno lokaciji tog sudjelovanja. Gdje se u okviru ovog specifičnog umjetničkog narativa nalazi unutrašnji, a gdje vanjski split? Je li to kapilara Salona Galić ili Marmontova arterija? O kakvim je metaforičkim i urbanim mapama riječ? Pitanje je to izbora i vlastitog promatračkog i doživljajnog rakursa. Ipak, iako odvojeni vratima i stepenicom, dva se Splita – i kapilara i arterija - međusobno ne subordiniraju i ne isključuju. To su samo dvije različitosti koje se međusobno pojašnjavaju i tvore tenziju neophodnu za prostor djelovanja i reakcije. Dakako, pripovijedamo o jedinstvenom prostoru umjetničke intervencije.

Čini se kako je nekoliko ideja vodilja prisutnih kroz četverodijelnu izložbenu pripovijest u koju nas guraju Ante i Kuštre. Jedna od njih konceptualno je vezana uz paradoks tj. permanentnu pretvorbu svega u vlastitu suprotnost; najkonkretnije postaje najapstraktnije i najapstraktnije postaje najkonkretnije. Ante postaje Kušte, Kuštre Ante. Dostatno je pogledati izloške sa svim njihovim izložbenim metonimijskim varijacijama i metaforičkim nadgradnjama, sa značenjima koja nerijetko parazitiraju na odabranim predmetima svakodnevne uporabe (negdašnje i sadašnje). Iz takve se izložbene „arhitekture“ uvijek nanovo pomalja osjet stanovite dvojakosti, dvostrukosti, raspolućenosti, cijepanja. Napokon, zračnost Marmontove arterije u opoziciji je s komprimiranim prostorom i zatvorenošću Galićeve kapilare. Ipak, sve je ravnopravno i u opoziciji, podjednako snažno progovara, kazuje i p(r)okazuje; dodiruju se paralelne povijesti i iskustva, sluti budućnost i postavlja perspektiva. Upravo u tako konstruiranom paralelizmu sadržana je ideja o totalitetu i znanju koje je u dinamici vječnog propitivanja i preobražavanja jer bi inače zamrlo. Kako Ante i Kuštre potvrđuju, poniranje u tišinu nutarnjeg oceana rezultira uvidima i spoznajama koji mijenjaju optiku i svakodnevnu rutinu. Oni nas ponekad vraćaju onim izvorima čija je supstanca najčišća i slobodna, ali i u međuvremenu nataloženi „otpad“ nije irelevantan i pokazatelj je iskustva tijeka, ali i odabira. I tu se istovremeno zatvara i otvara krug, kontaminira i čisti.

(iz predgovora Dalibor Prančević)

______________________________________________

Ante Kuštre  

Rođen 6. ožujka (kao Michelangelo, Wayda i Marques) 1955., u Somboru (kao Gotovac).

Pohađao klasičnu gimnaziju „Natko Nodilo“ u Splitu.

1977. diplomirao na Pravnom fakultetu u Splitu, a 1980. komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Prvi puta samostalno izlagao 1980.

Od 1983. do 1998. bio filmski kritičar i novinar „Slobodne Dalmacije“.

1986. ko/režirao, po vlastitome scenariju, prvi kratkometražni igrani film.

Free-lancer od 1998. do 2001.

Od 1996. do danas snimio i režirao, po vlastitim scenarijima, 30-ak kratkih, srednjih i dugih dokumentarnih filmova; putopisnih TV-epizoda, video-journala i videa.

Izlagao na ukupno 50-ak samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Mediji izražavanja: tekst, crtež, kolaž, fotografija, foto/kolaž, foto/crtež, video, film, happening, performance, instalacija, air-art.

Član HULU-a, HZSU-a, HDLU-a, HDFD-a.

Predsjednik Udruge za širenje područja kulture i umjetnosti RADDAR.

Živi i radi u Splitu.