Sinoćnja premijera "Čuda u Poskokovoj Dragi", predstave o kojoj se puno pisalo, najave su bile svugdje, stigao je i predsjednik Josipović, čini se da HNK ima hit... no čudo na splitskoj sceni je izostalo.

Uvodni dio komedije je toliko dinamičan da se ni ne primijeti predvidljivost dijaloga i radnje, ali čim prođe vrhunac, drugi dio drame se beskrajno razvlači. Scenografija bazirana na osnovnim elementima je odlična podloga za djelo jer daje taman onoliko naznaka o prostoru koliko je potrebno da bi se dočaralo svima poznato mjesto radnje. Ipak, možda je potrebna pompoznija scenografija kako bi odvukla pažnju s glume mlađe generacije dijela postave koja je bila prenaglašena čak i za ovakvu komediju.

Bez obzira što su radnja i dijalozi bolno predvidljivi, a time su i dosta izgubili na humorističnom efektu, prenaglašavanje karaktera već plošnih likova je dodatno umanjilo zabavni dio djela. S druge strane, starija generacija je svoje uloge odigrala umjerenije i time dala jedine zabavne dijelove predstave.

O društvenom komentaru u djelima Ante Tomića se već mnogo pisalo, no njegov pogled na život u Dalmatinskoj zagori je zaostao najmanje nekoliko desetljeća. Dok danas u Hrvatskoj nema niti jednog kamena s kojeg se ne širi signal za mobilne mreže, premisa njegovog djela je da u brdovitom dijelu Dalmacije živi hrvatska verzija američkih hillbillya – nazadnih šovinista koji svakoga dočekuju pogledom kroz nišan kalašnjikova, i da je zbog toga jedini način za ostati priseban pobjeći što dalje u „civilizaciju“ jer na selu ostaju samo nazadni i nepismeni ljudi koji koriste konop umjesto remena.

„Čudo u Poskokovoj Dragi“ je na momente zabavno djelo koje od gledatelja ne zahtijeva promišljanje već nimalo suptilno servira humor koji se bazira na gegu i doskočicama. Svakako pogledajte ako su vam potrebni opuštanje i zabava, no ne očekujte predstavu koja će vam dugo ostati u pamćenju.