„Adio kauboju“ nije predstava koja ostavlja ravnodušnim. Ili ćete je mrziti ili će vam biti izvrsna, a elemenata ima i za jedno i za drugo. Sinoćnja premijera je u medijima digla veliku prašinu budući da su svi danima izvještavali o golim grudima Nataše Janjić koja tumači glavni lik, Ruzinavu. S njenim povratkom iz metropole i započinje predstava, silaskom iz autobusa čini se da ste na pragu jednog veličanstvenog svijeta, ali čim Ruzinava progovori, čujete naglasak loših zagrebačkih glumaca koji pokušavaju glumiti splitski naglasak. Još više zbunjuje činjenica da glumica potječe iz Splita pa je cijeli dojam jako tužan.
Dolaskom na predstavu gledatelj ne može ostati ravnodušan na fantastičnu scenografiju i okruženje Sjeverne luke, svaki detalj je pogođen, od drvenih „western“ kućica i „saloona“ do prašine, jeepa, autobusa, hitne pomoći, pa čak i živih kokoši kojih gledateljima do kraja predstave ipak ne može ne biti žao budući da se u predstavi cijelo vrijeme puca iz vatrenog oružja.
Nažalost, dolazak na predstavu u taj neobičan ambijent je i vrhunac budući da je predstava zaista preduga. Tri sata sjedenja ostavi danak na koljenima, a nema pauze da bi gledatelji mogli prošetati, a neki čak i pobjeći. Naime, intenzivne scene, kao što su na primjer silovanje Karla Šaina ili vjenčanje, ne mogu nadoknaditi monotonost scena koje su trebale biti intimne.
A zatim nailazimo na problem izrazito ekspresivne glume dijela izvođača koja graniči s preglumljavanjem, ali bolje je izdvojiti one koji su briljirali kao što je Ana Gruica koja se izvrsno snašla u ulozi sestre, Milutin Milošević kao otac i Lukrecija Tudor kao Debela Dijana. Treba izdvojiti i Nives Ivanković, ali ona je imala zahvalnu ulogu Marije Čarije koja je lokalni redikul, kao i Marko Cindrić koji je ulogu Toda iznio u zaista pravoj mjeri.
Pozadinska glazba je jako pridonijela cijeloj atmosferi predstave, ali bez pjevanja određenog dijela izvođača bi bilo puno bolje. Predstava je pokušavala pokriti prevelik broj tema, od intimne borbe sa smrću voljenih osoba, odnosa onih koji su preživjeli, ali ostali povrijeđeni, borbe s lokalnim huliganima, nacionalni ponos, žutilo tiska, pa čak i lokalnu vlast gdje prikažu eksplicitnu aluzija na gradonačelnika i njegovu sestru.
Ovo posljednje, iako aktualno, je ipak već viđeno i iskarikirano nebrojeno puta, ali s obzirom na reakciju publike, ipak je još uvijek standardni „crowd pleaser“. Na kraju se još ide na šokiranje publike kroz direktno prikazivanje silovanja, ubojstava, pa čak i „full frontal“ golotinje jednog od glumaca koja je zaista bila nepotrebna i nikako ne pridonosi radnji.
Kada predstava završi, čak i najbolji dio – scenografija – ostavlja gorak okus u ustima budući da je na prvi pogled jasno da je ova produkcija iznimno opsežna i da je u ovo recesijsko doba mnogo novca otišlo na kakofoniju prizora predstave koja je imala zaista mnogo potencijala.
