Šesta ovosezonska premijera u splitskom Gradskom kazalištu mladih je "Životinjska farma" nastala na predlošku poznatog istoimenog romana Georga Orwella. Manje od sat vremena prije generalne probe, redatelj Ivan Leo Lemo je odlučio s čitateljima Splitskog portala podijeliti svoja promišljanja o predstavi, radu i životu.

Kako pristupate Životinjskoj farmi? Ono je ipak napisano kao roman.
- Pristupio sam sa strahom, oprezom, panikom i užasom jer se do sad nisam bavio previše angažiranim ili političkim teatrom, a taj roman je alegorijska satira koja je aludirala na određeni politički sustav, Orwell ju je objavio '45. aludirajući na tadašnji komunistički Sovjetski Savez koji je preko Staljina skrenuo u totalitarizam. E, sad, ta tema više nema veze s ovim danas vremenom, osim u nekoj genezi stvari, tako da smo tražili način da ostanemo u alegoriji, da napravimo jedan sustav kojeg današnja konkretna publika na ovoj planeti, u ovoj državi, u ovom gradu, prevodi na neke svoje živote i u tom smislu smo polarizirali likove na dvije grupe: jedna su svinje koje su na vlasti u nekakvom, uvjetno rečeno, diktatu osjetilnog uživanja, vlastiti gušt nadređuju tuđoj patnji, da je njima dobro po cijenu tuđe patnje, tuđe smrti, a s druge strane su ovce kao jedan stereotipični entitet nad kojim je lako manipulirat' i kojeg je lako povest u smjeru nekog tora ideologije klanja.

To je bila prva dramaturška intervencija jer u Orwellu ima puno više likova. Osim njih postoji još jedna krava koju nitko ne glumi nego smo snimili neke krave i sinkronizirali ih, koja vuče neku svoju liniju priče i podijelili smo predstavu na dva dijela, na komunistički dio, iako se naravno, nigdje ne spominje komunizam nego smo uzeli taj sustav simbola, pjesama, odnosa, načina govora, načina mišljenja, i u jednom trenutku, šta bi rekli Zagrepčani, taj komunizam "zglajza" u kapitalizam, točnije u diktaturu konzumerizma ili totalitarizam konzumerizma i tu predstava dobiva svoj apdejtani dio i postaje nešto što se događa danas.

Znači to je više onaj moment od prije 20 godina, a javlja li se ovaj sada novi, tranzicijski dio koji ide prema "Occupy" anarhiji ili nekom konsenzualnom mikroupravljanju?
- Ima i toga, i ova varijanta kad se ljudi sami organiziraju u manje grupe. Dotakne i to, koliko god može u sat i dvadeset, ali poviri cijela priča na razna vratašca. Dugo sam se mislio dal' to govorit' u ovim najavama, al' onda sam skužio, ma nema veze, šta god može nekog dovest u kazalište, nek' ide. U jednom trenutku "Životinjska farma" postaje "Životinjska firma" tako da ta fasada totalitarizma, šta nije sad neka topla voda, je zapravo ovaj korporativni svijet u kojem su centri moći skriveni. Sad, zavisi čitate li novine pa gledate između redova gdje su centri moći ili čitate Davida Ickea, koji propovijeda reptile kao prikrivene centre moći...

Je li to više globalno, državno ili lokalno jer imamo i mi neke svoje?
- I jedno i drugo, predstava ima i taj globalni diskurs gdje se trudi u tom smislu bit' sveobuhvatna, ali ima i brdo lokalnih i povijesnih i aktualnih asocijacija. Da je samo globalna možda ne bi imala most sa konkretnom publikom, a volio bi da se baš sad ljudi u Splitu osjete kao netko tko može detektirat o čemu se tu radi.

Hoće li se moći detektirati nečije replike iz 2009. na gradonačelničkim izborima pa 2011. na parlamentarnim?
- Da, ali pokušao sam ne ić' ad hominem jer to mi je nekakav voodoo, ne znam, gledao sam predstave gdje su bile slike političara s metkom u čelu, i sad, ok, to je sve slatko, 2D, pop-kulturno, ali mi je voodoo uopće spominjat konkretne ljude jer zapravo nikad ne znam šta se iza toga krije, tako da sve to negdje miriše, ali nije ad hominem, nije o nikom ponaosob. A i činilo mi se da pričati o diktatorima, o manipulatorima, o zločestim kapitalistima i zločestim komunistima... da je glupo smatrati nekim drugim. To je potencijalno u svakom od nas ako se ukaže prilika i ako životna dramaturgija skrene s onoga šta smo mislili. Svi smo mi i ovca i svinja i krava, sve to imamo u sebi.

Gdje god sam vidio tu bunu... a imao sam sreću, ili nesreću, zateć' se u Ateni kad su bile one velike demonstracije, vidio sam klince koji trče s iPhone-om 3, ludi, frustrirani i ogorčeni šta nemaju iPhone4 i bore se protiv konzumerizma a ne žele prestat' bit' potrošači. Nekako mi se to sve činilo hitac u prazno. Onda sam vidio u Omanu kad su rušili sultana, jedna mala grupa ljudi, koja je vrlo brzo i vrlo drastično ušutkana, gdje mi je opet sve to izgledalo kao da žele uživat na ovaj zapadnjački način i nije mi izgledalo da su svjesni za šta se bore i na koji način. Gledajući te revolucije koje me se, kao, nisu ticale, skoro pa turistički, sam skužio da nisam baš neki revolucionar, više sam za evoluciju u unutarnjem smislu pa ako se skupi dovoljno ljudi, možda nešto od tog ispadne.

I konačno, ovo je sve priča o društvu, možda jedino što bi ja kroz tu kravicu, kroz neki možda svoj budući životni pokušaj preporučio nekom, to je – povratak prirodi. Ako sve bude kontaminirano, nepravedno, treba valjda imat svoju njivu, svoj izvor vode i svojih pet knjiga, ono, neki "high living, simple thinking". To je možda rješenje za maknut se od ovog ludila u strukturi, u svemu, u firmama, u vlasti, državi, parlamentima, to je sve krivo, lažno i grozno.

 Jel' se pojavljuje to rješenje u drami, konkretno ovo što ste sad rekli, povratak prirodi?
- Da, i tu čak malo nisam siguran da činim točnu stvar, ne znam kako bih rekao, ali ta kravica propovijeda neke stvari i to su više citati i parafraze iz nekih izvora koje sam našao, nisu moje rečenice jer mi se činilo da nemam pravo nudit svoje rješenje, nego rješenje koje sam našao i u njega povjerovao, pa sam ga proslijedio dalje. Tko želi, neka mu postane referentna točka u životu, tako da neko ponuđeno rješenje i postoji, iako se još uvijek mislim je li to način tako nekom ponudit gotovo rješenje ili samo ponudit' moguće smjerove, to je nešto šta je meni još uvijek dilema.

S kojim ste se problemima najviše suočili pri adaptaciji romana, prilikom postavljanja na kazališne daske?
- Eto, to je jedan problem, kako bit političan a to ne postavit ad hominem, mislim, najlakše je šutnut Keruma, to je tako lako i tako dosadno, ma i bilo kojeg "Keruma", to je svejedno jel' to Obama, dakle bilo tko u tom kontekstu neistine i manipulacije i sitnog interesa i krupnog kapitala i to je tako nekako lako. Dakle, kako napravit tu polarizaciju na "vladara" i "podanike" i prevesti Orwella na danas, a ne ući u dnevnu politiku, a opet ne otići predaleko od onoga šta ljudi osjećaju, žive, misle, šta ih muči...

Onda mi je problem, recimo, bio kako ostati u alegoriji, jer to je alegorijska satira. Orwell ju diskretno, ironično recimo, naziva bajka, a zapravo je basna, i sad, kako napraviti jedan sustav, a da nismo u dječjoj predstavi, u nekakvom toru, ljudi obučeni u životinje se krevelje, muču, laju... Onda mi je zapravo od tih nekih političnih žanrova forma kabareta, u priredbi bila najbliža, kao jednom kolažnom programu koji ima dosta odvojenih dijelova, koja ima koegzistenciju različitih žanrova, to mi je bilo nekako najbliže za sve u to ukrcat'. Pa, ako sam u jednoj sceni radio jedan postupak, ne znači da u drugoj sceni moram i drugi. A onda kad sam se odlučio za kabaret, burlesku, šou, priredbu, onda kako izbjeć' francusku salatu i papazjaniju, da nije sad red sira, red pršuta, da nije sad previše svega, da opet ispriča se neka priča. I onda sam kroz tu adaptaciju pokuša sve to izmjerit i ne znam, nadam se da smo uspjeli, glumcima je ok, vole predstavu.

Kabaret je za političku formu izrazito neobičan način izražavanja?
- Je, ovo je zapravo kabaret. Starta, lansira se k'o pravi kabaret, onda skrene u razne žanrove, al' svako malo se vraća na kabaret.

Je li vam lakše postavljati ovakve klasike ili više volite moderne, nove tekstove?
- Pa uvijek nekako zavolim najviše ono zadnje što radim, izgleda mi k'o da nikad prije nisam radio, kao da je to sad jedino i ništa osim toga ne bi radio. Zapravo, najviše me protreslo u životu kad bi radio tekstove koji imaju nekakvo mitološko korijenje i to me čak i iznenadilo al' kad stvari imaju tendenciju biti arhetipske i posezati negdje duboko u kolektivno pamćenje, u neke duboke arhetipove, to bi me se najviše dojmilo i nakon takvih predstava imao sam osjećaj da moj život više nije isti. Ili recimo, ima jedan žanr koji mi se jako svidio i koji je podcijenjen, a to je recimo melodrama. Mi znamo ove, šta bi rekli Srbi petparačke melodrame, pa konačno, sapunice su zapravo besmislene melodrametine.

Ali recimo kad Almodovar napravi melodramu sa vrlo drastičnim likovima i drastičnijim pričama nego u najdrastičnijoj  sapunici, on ju je utemeljio u psihorealističnoj motivaciji svakog lica. Život je jako nepredvidljiv i čudan i svatko od nas ima jako čudnu životnu priču, neusporedivu s nijednom drugom, onda je melodrama zapravo nešto što glumci rado žive na sceni i što mi živimo u životu. Mislim da je to podcijenjeni žanr. Eto, to su ta dva neka žanra, neki mitološki smjer i neki melodramatični. A ovdje se baš zezamo s oba ta žanra, u Orwellovoj „Životinjskoj farmi“.

Znači li to da ste u "Životinjskoj farmi" u potpunosti imali odriješene ruke?
- Jesam i tu sam zahvalan ravnateljici, Ljubici Srhoj, koja se konceptualno ne miješa, dogovori se negdje načelno u kojem smjeru to ide i dobiju se zapravo puno više odriješene ruke nego u možda nekim većim, nabrijanijim kazalištima u kvantitativnom, ne kvalitativnom smislu. Ovdje smo stvarno svi, moj autorski tim: Mirjana Zagorec, kostimografkinja, Vesna Režić, scenografkinja, Dejan Flajšman koji je radio video, Zvonimir Dusper, Dus, koji je radio glazbu, smo totalno mogli napravit' što smo htjeli i to smo i napravili. Jer, ovo je, onako, malo rizično, s jedne strane se kriju te političko-povijesne priče koje mogu bit' rubne za naše zezanje gdje se kriju leševi, krv, ratovi svjetski, tako da nije poanta samo se zezat s tim.

A i tekst je poznat publici.
- Tekst je vrlo poznat, mnogi ljudi govore da im je to najdraži roman u životu, čak i oni koji ga nisu čitali jer znaju o njemu dovoljno: "Sve su životinje jednake, ali neke su jednakije". To svi vole citirat, taj aforizam.

Koliko Vam je glazba bitna u adaptaciji? Ovo je kabaret, ali koliko ona inače motivira?
- Jako je bitna. Pjevaju od partizanskih do suvremenih pjesama preko pjesama skladanih baš za ovu predstavu, jako je bitna. Mislim da su pjevanje i plesanje nadređeni ovoj psihorealističnoj glumi gdje se govori, osjeća, plače, vrišti, smije, to je uvijek jače u životu nego u kazalištu. Ali pjesma i ples glumcima daju jednu grupnu koheziju, prebaci jedno raspoloženje na publiku, sve skupa negdje odleti i svi imaju osjećaj nekog višeg zajedništva i glazba je nadređena svemu. To je jedina umjetnost bez koje zaista ne bismo mogli. Ovdje ima jako puno glazbe. Koreografiju je radila Ana Gruica koja i glumi u predstavi, prvi put je napravila koreografiju za neku predstavu. Napravila je fantastične, brodvejske koreografije, kabaret bez dobrog koreografa nije kabaret.

Bavili ste se mnogim aspektima predstave: i režijom i scenografijom, pisali ste i tekstove. Znam da je jednom umjetniku teško izabrati samo jedno, ali što Vam je baš najdraže?
- Režija. Režija je sve. Režija je k'o kad gimnaziju upišete pa učite sve o svemu, režija nište ne isključuje a uključuje sve. Najviše bi se mučio, i najveći izazov mi je, oko pisanja. Tu mrzim kad krenem pa imam svo vrijeme svijeta, pa sve super, i onda krenu rokovi kucat i onda se izludim. To mi ne ide: rokovi i pisanje ne idu. Dok recimo, rok i režiranje su mi dobra kombinacija jer da nema, šta je moj prijatelj jedan rek'a „Sveti Rok“, k'o onaj tunel na kraju kojeg je svjetlo. Da nema roka, nikad ne bismo završili, a to što ga ima, to je jedan bič vremena koji vas tjera da morate a ne samo želite. I…režija. Režija je komunikacija s glumcima prvenstveno, pomoć glumcima da ostvare svoje male predstave unutar velike predstave i pokušaj prenošenja neke filozofije u koju vjerujete preko neke priče na ljude koji će na kraju to predstavljati publici i tako to prenijeti dalje. Ako oni u to nisu povjerovali, a povjerovat će samo ako ja u to vjerujem, inače je lažno, ne kažem da ja u tome uspijevam, ali to je dostojno da se tome posveti cijeli život bez kompromisa i to pokušavam.

Kad ste rekli tunel „Sveti Rok“, svjetlo na kraju tunela, s koje strane se nalazi, put Zagreba ili put Splita?
- Put Zagreba. (smijeh) Otišao sam iz Splita iza srednje škole, putem većeg, putem šireg, putem veće mogućnosti izbora, metafizički i metaforički. U predstavi je to svjetlo na kraju tunela premijera. To je sam porod, jer bez publike nema predstave. Ono šta mi mislimo da će se dogoditi, dogodi se tek u kontaktu s publikom, jel' to nekog taklo ili nije, tiče li se to nekog.

Dosta ste već postavljali predstava u Splitu. Kakav je odnos prema radu u kazalištu, atmosfera, pritisak?
- S jedne strane je pritisak, s druge strane je zaigranost, ne samo moja nego svih nas. Mi se zapravo zaigramo i pritisak, umor i strah, a i prisutnost našeg ega, usudit se nekome popovat sa scene, je pitanje ega upaljenog na maksimum, a kad skužimo da je to odgovornost onda treba smanjit ego na minimum tako da je to jedno žongliranje sa svojim egom na svakodnevnoj razini što nije lako a jako je potrebno svakom čovjeku. To je pitanje igre, zato glumu i zovu igra, mi se zaigramo i nekad kad izlazimo iz ove dvorane, k'o da nema vani svijeta, k'o da ništa, k'o da je to jedini svemir, k'o neke Zvjezdane staze, odemo mi negdje i to je lijek za gomilu ovih tema, problema, ludila… mi to tu u dvorani dok imamo probe zaboravimo. Makar se svađali, bolje se tu kreativno posvađat nego ić' okolo i imat mišljenja o cijelom ovom užasu koji zapravo nije užas, nego tako je, kako je.

Je li lakše raditi u kazalištu u usporedbi sa fashion week-om, koncertima, festivalima, TV show-ovima, budući da ste se u svemu okušali?
- Jako je teško radit' ove komercijalne stvari jer tu nije zaigranost. Zapravo, to sam radio dok sam vraćao kredit za stan. I kad sam ga vratio baš se moralo svašta poklopit', da su neki okej ljudi… kad mi je prestala trebat' lova, to više nisam radio i onda sam se baš mogao opustit'. Ako se posvetite jednom ili drugom, jedno isključuje drugo. Jako je teško bit' jedna vrsta čovjeka ujutro na kazališnoj probi i onda otić'… evo recimo ova naša predstava se bori protiv konzumerizma, i sad kako navečer otić' radit nešto komercijalno, nešto što nagovara ljude da kupe ono što im ne treba za pare koje nemaju? Srića da sam bia mlad pa mi je etička tema tu bila benignija. Sad bi mi bila puno veća.

Znači kod nas je izbor ili kreativnost ili novac za preživljavanje?
- Baš je. Ali volio bi da više ne moram bit' u prilici to radit' iako nitko od osoba uključenih u to nije kontaminiran tim samim, opet se tu nađu neke cakice i veselja i može se bit' kreativan, ali ako se to radi za novac, zbog novca, i da bi netko nešto prodao, to je u etički suprotnom polju od rada na predstavi. Čudno je osjetit taj spoj u samom sebi, baš jedno isključuje drugo i to je jedna konfrontacija koja je na duže staze pogubna.

Koliko se onda možete kreativno izraziti u tim komercijalnim medijima? Na stranu etika, baš umjetnički aspekt.
- Bez etike nema estetike. To može bit neki dizajn, nešto je uljepšano, pa je nešto rozo, zeleno, plavo, brzo, bučno, tiho, dobije to neke svoje atribute pa bi se kao reklo da ima neku estetiku, ali zapravo bez etike nema estetike. Zapravo nema lijepe reklame, to je sve glupo. Nema lijepe reklame, to je zlouporaba lijepog. Sad sam malo drastičan i nisam to uvijek moga potvrdit svojim životnim primjerom, dapače, ali eto, do tih spoznaja sam došao metodom pogreške i pokušaja, najgorom i najboljom metodom.

Na neki način bi se onda moglo reć' da najviše inspiracije crpite iz kazališta kao medija, a ovi svi ostali mediji su sporedni?
- Zvuče mi benignije i banalnije, recimo. Iako, iza svega se kriju ljudi a svaki čovjek je svemir za sebe tako da ne valja podcjenjivat nikog. Oko svake struke su neki ljudi, nije struka osoba. A kazalište mi je neopisiva ljubav.

Još jedno pitanje: da ste na mom mistu i da morate napisat' uvod za predstavit' Vas i za predstavit „Životinjsku farmu“, što biste rekli?
- Za „Životinjsku farmu“? Pisao sam je baš za ovaj ansambl i dvije stvari su utjecale na nju. S jedne strane, sedam dana prije početka rada na ovoj predstavi sam se vratio iz Indije i zapravo je Indija s onim što sam tamo tražio i što sam vidio dijametralno suprotna od orwellovskog i to mi je dalo jedan pogled iz daljine na tu cijelu temu. S jedne strane je to bila kreativna geneza mog rada na ovoj predstavi. A s druge strane mi je ovo drag ansambl s kojim sam radio jednu kompleksnu predstavu, trilogiju Šimunovićevu, „Krčma, Alkar, Duga“, tako da je baš bilo pisano za njih. Svaka rečenica je bila baš za Vinka (Mihanovića, op.a.), Sinišu (Novkovića, op.a.), Vandu (Boban, op.a.), Gruicu (Anu, op.a.), Miu (Roknić, op.a.), Slavka (Sobina, op.a.), Ivu (Perkušića, op.a.), Lidiju (Forijan, op.a.), baš je bilo za njih. Ako vam išta tu bude lijepo ili šašavo ili duhovito, to je zato šta je za njih, i izvučeno je iz njihovog karaktera. Da nisu oni takvi, iako vam se to svidi, možda bi to bilo sto puta gluplje, to je baš za njih. Te dvije komponente su učinile ovu predstavu takvom kakva je, a mi smo na nju ponosni.

***

Sama predstava je ispunila sva obećanja koja je redatelj i najavio da će ispuniti – red smijeha, red jeze pred gledanjem u oči ogoljene svakodnevice, red humoristično prikazane prošlosti, red realistično prikazane stvarnosti. Ono što će se svima dogoditi, neovisno o dojmu s kojim će napustiti dvoranu, je da će ih tijekom narednih nekoliko sati pratiti zarazne melodije iz glazbenog dijela. Predstava je doista za svakoga, iako su individualne interpretacije dijametralno suprotne; dok će jedna osoba iz kazališta izaći nakon sata ispunjenog smijehom, drugu će osobu pritisnuti pregled sumorne realnosti.

Svakako pogledati u splitskom Gradskom kazalištu mladih, Trg Republike 1/I. Sve informacije o predstavi i repertoaru, možete pronaći na http://www.gkm.hr/