U srijedu, 1. prosinca u 20 sati u galeriji Studio-21- otvara se izložba Tanje Ravlić "Mare internum". Izložba se može pogledati do 15.12.2021.

Tanja Ravlić (1977. Split) stvara u mediju slikarstva, videa, instalacije i fotografije te kroz izlagački prostor preispituje njihov suodnos. Uz umjetnički rad, aktivna je i u pedagoškom radu.

Diplomirala je slikarstvo na Accademia di Belle Arti di Roma u Rimu 1999. godine te završila poslijediplomski studij na Institut für Kunst im Kontext, UdK Berlin 2005 godine. Od 2000. godine radi kao vanjski suradnik u zvanju izv.prof. na Umjetničkoj akademiji u Splitu te od 2018. godine radi kao vanjski suradnik u zvanju izv. prof. na Filozofskom fakultetu u Splitu. Izlagala u Hrvatskoj i inozemstvu (Split, Zagreb, Osijek, Dubrovnik, Pula, Rovinj, Umag, Šibenik, Vršac, Vis, Čakovec, Novi Sad, Berlin, Essen, Burren, Paris, Creteil, Rome, San Paulo, Ruhr, Lecce, Grimaccio, Albacete, Merano, San Vito al Tagliamento, Bolognia, Torino i South Korea). Članica udruga HULU i HZSU.

TANJA RAVLIĆ – MARE INTERNUM

Novi slikarski ciklus Tanje Ravlić obuhvaća nekoliko radova nastalih tijekom 2021. godine. Inspiraciju za tri velika platna pronalazi u prizorima koje zatiče u mjestu u kojem već godinama ljetuje. Lokacija nije važna – to je bilo koji mul bilo kojeg primorskog mjesta na Mediteranu. I osjećaj je gotovo uvijek isti – trenutak dokolice naizgled beskonačnog ljetnog dana. I, iako primjećujemo da slika ima radnju, za istinski doživljaj priču u pozadini nije važno znati. Platna su to na kojima se odvija priča slike – tonska priča, priča boje, linije i plohe. Pri tome ostaje vjerna specifičnoj poetici koju njeguje kroz svoju praksu, bez obzira o kojem mediju se radi.

Tanja Ravlić je umjetnica koja meandrira između medija, smještajući izabrani medij i transformirajući poruku uvijek na prostorno-specifičan način. U ovom kontekstu, gotovo sterilna čistoća klasične “bijele kocke” privukla ju je da se vrati svom prvotnom, iskonskom mediju slikarstva. Naime, umjetničku naobrazbu stekla je studirajući upravo slikarstvo na Accademia di Belle Arti di Roma u Rimu, a potom nastavila na berlinskom studiju umjetnosti u kontekstu (Institut für Kunst im Kontext, UdK Berlin). Kombinirajući ta znanja i iskustva, baveći se dosta dugo vremena video radovima, a potom i predavajući na splitskom Odsjeku kiparstva, uspješno se transformira iz medija u medij zadržavajući distinktivni estetski pristup. Kao što Jasminka Babić primjećuje, Tanjin rad ostvaruje svoj konačni oblik tek postavljanjem u izložbeni prostor, jer ona gotovo uvijek razmišlja o konceptualnim cjelinama.

Multimedijalnost njenog izričaja vidljiva je i u ovakvim, čisto i isključivo slikarskim radovima. Statični kadar pak nagovještava pokret koji se upravo događa ili se tek treba dogoditi. Često je to, na pomalo hoknijevski način, uhvaćen trenutak “netom prije” neke akcije – skoka u more, navlačenja peraje preko pete – pri čemu gotovo kao da čujemo zvuk koji stvara guma.

Zanimljivo je da su figure na Tanjinim slikama često okrenute leđima. Ova perspektiva dopušta samo naznake lika, ne otkrivajući u potpunosti sve njegove karakteristike. Oduzimajući im tako identitet, one su poopćene, iako nastale prema fotografskom predlošku. I dok se na figurativnim slikama ženski lik pojavljuje u bojama komplementarnima onoj pejzaža, s kojim tako čini skladnu simbiozu, na apstraktnima su to nijanse, često duo-kromatske, često inkorporirajući klajnovski plavu. Ispitujući sve mogućnosti koje joj boja pruža, Tanja slika osjećaj mora. More, koje se u ikonološkom smislu simbolički izjednačava s kaosom, budući da je neobuzdano i bez čvrstih granica, ali istovremeno nadilazi tjelesnost i čini nas povezanima – korealira tako s figurama – tjelesnima, ograničenima i definiranima. „Ali u tijelu su plime. Susreću se jutro i poslijepodne.“, piše Virginija Woolf. Unutrašnje more jednako je tako bezgranično i promjenjivo. Konačno, voda kao materija univerzalni je simbol podsvjesnog uma.

Postoje slike koje nude bezbroj interpretacija. Postoje i one kojima je ona nepotrebna. Slikarstvo Tanje Ravlić upravo je takvo: nepretrenciozno, nenametljivo i neposredno. Tanjine slike su izravne, rekla bih da je slikarstvo za nju medij s kojim se direktno obračunava sa svijetom, čineći to na ugodan, fin i suptilan način, dok je u pozadini proces koji je možebitno drugačiji od krajnjeg, gledaocu vidljivog ishoda. A taj proces uključuje brojne izazove, pa čak i pokoju frustraciju koja proizlazi iz ograničenja koja postavlja slika te svih njenih zakonitosti koje se trebaju ispoštovati. Iako tvrdi da ove slike nemaju čvrstog polazišta, što je svakako zanimljiva konstatacija, nemoguće je ne primijetiti opčinjenost morem i trenucima lakoće života unutar kaosa, proživljenima na specifičan, mediteranski način.

“Mediteranstvo se ne nasljeđuje, nego stiče”, tvrdi Predrag Matvejević u svom Mediteranskom brevijaru. Ovaj ciklus otkriva da je mediteranstvo ove umjetnice neizbježan dio njezinog umjetničkog identiteta, jer iako je neko vrijeme živjela dalje od njega, ona je jedna od onih koje navedeni autor svrstava u one kojih “nešto vuče k njemu i onda kad ostaju privrženi drugim morima.”

                                                                                                                                                                                                                                         Jasmina Šarić