U organizaciji 1. gimnazije, jezični smjer u ponedjeljak, 20. 11. 2017.  održala se promocija zbirke poezije „LIBAR OD KAMENA I MELODIJE LJUBAVI“ mladog pjesnika Marina Petkovića Borčića. Promociju je vodila letkorica, prof. Sonja Krvavica,a sav prihod od prodaje knjige je doniran u humanitarne svrhe. Tim povodom naša novinarka je porazgovarala s mladim pjesnikom.

Kako si se odlučio pisati na dijalektu? Znaš li sve riječi iz dijalekta?

Živim u Splitu, ali moji preci po ocu vuku korijene s otoka Korčule (dida), a baba iz Imotskog,  po maminoj strani i dida i baba su iz Dugopolja. Moji rođaci govore hrvatski, ali se "boduli i vlaji"  baš i ne razumiju često. Svakodnevno sam izložen utjecaju dijalekta na književni jezik,  a takve različitosti daju jeziku jedan poseban ton. To mi se svidjelo, pa je to, uz dio ovog splitskog govora, meni bio logičan izbor koji me ne opterećuje, upravo suprotno, opušta me.

Jesu li prvo pisao pjesme o zavičaju ili one o domovini?

Pjesme su iz moje ruke iscurile na papir kada sam krenuo u gimnaziju prije 3, 4 godine. To je bio utjecaj klapske pjesme, domaće pop glazbe, posebno Gibonnija i Olivera, u kojima prije svega slušam tekstove, a manje vokalne izvedbe i glazbu. Stihovi koji imaju pozitivnu poruku i dubinu me posebno inspiriraju, teme koje sam u početku više osjećao su bile bezvremenske kao što su ljubav, nada, vjera, tolerancija, oprost... Kasnije sam osjetio potrebu da se u znak zahvalnosti prema trudu mojih predaka stihovima osvrnem i na njihov zavičaj, a potom i na ljepote prirode i  moje domovine.

Kako si se upoznao sa svojim ostalim hobijima, fotografijom i nogometom? S kojim se najviše baviš: pisanjem, nogometom ili fotografijom?

Nogomet sam zavolio kao i svako najobičnije razigrano dijete. Nisam ga nigdje trenirao, ali sam kroz osnovnu i dio srednje škole u njemu i trčanju uživao. S vremenom su školske obaveze utjecale na to da sam više bio vezan za gradivo u školi, a hobiji su morali malo na čekanje. Uživanje u slikama prirode u kojoj sam se kretao i nove tehnologije omogućili su mi da se malo zaigram s fotoaparatom i kamerom na mobitelu. Naslovnicu zbirke sam pokušavao više puta realizirati, ali ulazni kut svjetlosti na skalinadi zapadno od crkve u Korčuli tražili su od mene nekoliko puta povratak na isto mjesto u različitim vremenskim i klimatskim uvjetima. Uz to se trebalo potrefiti i da je ulica slobodna od pješaka. Na kraju sam ipak dobio što sam zamislio.

Kako uskladiš školske obaveze sa svim ostalim? Koji fakultet planiraš upisati?

Za mene je gradivo koje od nas očekuju profesori u 1. jezičnoj gimnaziji dosta zahtjevno i ne ostavlja baš prostora za hobije. Primjećujem i kod kolega iz škole da imaju sklonosti i talente koje su stavili po strani do daljnjeg dok ne savladaju obavezni školski program. Ilustratorica moje zbirke je kolegica iz razreda, Maša Bračić, i jedna je od onih koji imaju talent za slikarstvo. Pomogla je svojim ilustracijama i dodatno pogurala moju ideju da upravo sada izdam ovu zbirku kako bi se uključili na dan škole da podržimo jednu humanitarnu školsku akciju. Akcija je u potpunosti uspjela.

Tko te usmjerio prema pisanju poezije, pogotovo na dijalektu?

Potpuno spontano sam počeo pisati stihove inspiriran snagom koju riječ može imati ako se uklopi na pravo mjesto u stihovima i ako ima pozitivnu emociju i poruku.

Pripremaš li novu knjigu? Kojom tematikom se bavi? Ostaješ li pri splitskom dijalektu?

Ova zbirka je nastala bez plana i bez ikakvih vanjskih pritisaka. Želim i dalje ostati tako neopterećen. Ako se dogodi neka nova inspiracija, vjerujem kako će mi drugi put sve biti lakše i brže, ali o tom potom.