Drama Ante Tomića "Čudo u Poskokovoj Dragi" prvi je premijerni naslov u novoj sezoni splitskog HNK, a 'režiserka palica' pripala je svestranom Mariju Kovaču. Ovaj zagrebački redatelj, kvizoman, DJ... upravo na svoj 39. rođendan, ove subote u 20:30 sati, po treći put će postaviti predstavu u Splitu.
- Radio sam "Krovnu udrugu" prije 12 godina, u hotelu Ambasador, već tada zatvorenom. Nakon toga sam radio operu "Maršal" i, evo, sada treći projekt je "Čudo u Poskokovoj Dragi".

Već ste radili i po Tomićevom predlošku?
- U pravu ste. "Krovna udruga" je bio tekst koji su zajedno napisali Ante Tomić i Ivica Ivanišević, tako da mi je ovo drugi Tomić u životu, nisam junfer.

Kako se snalazite s mentalitetom Dalmatinske zagore? Ipak je dosta specifičan.
- Specifičan je isto kao što su specifični tekstovi raznih regija i drugih autora. Pristupam Tomiću i čitavoj ovoj tematici kao da radim u stranoj državi Shakespearea ili Molièra, dakle mentalitete koje ne poznajem. No s obzirom na broj Dalmatinaca u Zagrebu, nije baš da mi nije poznat taj mentalitet, jer već godinama se družim i surađujem s ljudima odavde, bez obzira što sam rođeni purger kojem vjerojatno ne bi trebalo dati u ruke ovakav tekst, pogotovo jer se dotiče nekih specifičnosti.
 
Koji je, stoga, razlog što je odabir pao na vas?
- Ima to određene logike. Ako uzmemo tekst kao neku vrstu ekumenske zadaće koju si je Tomić zadao, a to je pomiriti Vlaje s fetivim Splićanima, dobro je da ne pripadam ni jednoj ni drugoj strani jer dolazim iz Zagreba, s drugog planeta na dalekom, hladnom sjeveru i pristupam neutralno toj tematici. Ne tiče me se tko je u pravu, tko je napredniji, inteligentniji, a tko iskreniji, topliji, nego me zanima ljubavna priča Lovorke i Kreše. Mislim da dobar dio ljudi koji su čitali ovaj roman, a ima ih jako puno jer to vidim po broju ljudi koji me zaustavljaju na ulici i pitaju kad će premijera, ovo nalaze njegovim najzrelijim djelom gdje se on ne izruguje s onim tko je drugačiji od njega nego je pokušao naći ono dobro i toplo na objema stranama. Dramatizaciji ovog romana se može pristupiti ili zločesto ili pozitivno. Mislim da sam pristupio pozitivno.

Koliko je drugačije, neovisno teže ili lakše, postavljati predstavu u Splitu u usporedbi s ostalim dijelovima Hrvatske?
- Kad se govori o postavljanju kazališne predstave u Hrvatskoj, postoji samo jedna podjela. Zagreb i svi ostali. Postavljati predstavu u Splitu je otprilike podjednako lako ili teško, nosi iste prednosti i mane kao raditi u Rijeci, Čakovcu, Slavonskom Brodu ili Požegi.

Zašto?
- Velika prednost je dostupnost glumaca. Glumci koji su u Splitu su uglavnom preko 90 posto vremena na probama, tu i tamo netko snima nešto, ali mi da termine dovoljno unaprijed da se probe slože po tome. Najveći problem rada u Zagrebu je to što su glumci rastrgani s poslom, rade paralelno ogroman dio posla koji je vezan uz glumački posao, a nije kazališni nego rade na drugim medijima. Problemi koje imam tamo su nakaradno smiješni. Jednom je sinkronizacija crtića u 10 sati, drugi ima neodgodivi intervju na televiziji u 12, treći ima snimanje u 14...

Složiti glumačku podjelu u Zagrebu, a to se događa i u kazalištima gdje su ljudi na plaći gdje bi trebali manje-više stalno biti dostupni, je teško naprosto zbog toga što su prilike takve kakve jesu. Meni kao i mnogim drugim redateljima je jako teško reći „nemoj prihvatiti taj i taj dobro plaćeni posao nego ostani tu u kazalištu i radi sa mnom“ jer mu ni ja ni matična kuća ne možemo pružiti takav prihod. U Splitu su problemi tog tipa nemjerljivo manji.

Split je zasigurno po nečemu drukčiji?
- Ono što Split donosi sa sobom kao specifičnost je taj gradski šušur, da ga tako nazovem. U Splitu, gotovo svaka kombinacija glumaca ima neku svoju povijest, neke svoje anegdote, pozitivne, negativne, neke repove prijašnjih priča. Neovisno o imenima, u Splitu više nego u bilo kojem drugom kazalištu moramo održati pojedinačne sastanke s glumcima, u nekom kafiću odmah uz kazalište ili žele sjesti negdje dalje od kazališta da nas netko ne bi vidio kako sjedimo zajedno. Tih nekakvih igara ima puno više nego drugdje, no ja ih doživljavam kao dio svog posla, nisu ništa negativno nego su naprosto dio toga.

Kako se nosite s tim?
- U Splitu, iako je to princip po kojem radim svugdje, sam shvatio da je najbolje igrati otvorenih karata, svima na prvoj probi reći što se radi, kako se radi, nema tu držanja figa u džepu. Iako se voli zvat velim mistom, tu svatko svakog zna, što je s jedne strane pozitivno, a s druge je tako kako je. Bar je posao zanimljiviji.

Mlađoj publici u Splitu ste najpoznatiji po Štali, klupskoj večeri u kojoj stojite iza DJ pulta. Ljudi se stalno vraćaju, odakle toliki uspjeh?
- Nije nikakva tajna da sam tehnički osrednji DJ, ono što radim je da jednostavno puštam glazbu koju bih ja volio slušati kad sam vani. Često mi se dogodi u Splitu, u biti bilo gdje van Zagreba, da ljudi kažu "Ajme, kad sam zadnji put ovo čuo vani". To je ta poanta: DJ mora pogoditi moment. Kolege DJ-evi mi kažu da nisam edukativan i da ne puštam ono što bi mladi trebali slušati. Mogu nekome privatno preporučiti neke bendove, ali kada sam vani petkom ili subotom navečer, kao i drugi ljudi izađem zabaviti se, pjevati, naplesati se, mahati, skakati, nema tu neke velike tajne.

Događa se i u kazalištu, ne samo klubovima, da se ode u krajnost podilaženja širokim masama, ili se ode u elitno puštanje „in“ bendova koji su trenutno popularni na indie sceni. Možda će ti bendovi privući nekoliko stotina ljudi, ali oni neće skakati ni ostaviti srce na plesnom podiju, nego će „kulerski“ stajati sa strane i klimati glavom u ritmu. Taj dio publike mi nije najzanimljiviji, iako se gomila mojih prijatelja nalazi u takvom krugu, ali im kažem da ne bih htio s njima izaći jer su mi dosadni. Izađem vani s nekim tko je spreman skakati...

Kakva vam se čini scena u Splitu?
- Ono što nedostaje gradu veličine Splita je prostor u kojem bi se sustavno radilo na tipu zabave koji bi pokrivao širi dijapazon zabave. Čak i klubovi, prostori koji su meni dragi, a neki od njih su sada i zatvoreni poput Kocke, imaju tendenciju upadanja u istu matricu. Uniformiranje stilova koje onda postane dosadno. Meni nije nikakav problem pustit Metallicu ili AC/DC, iza njih Tajči pa Satana Panonskog, sve zajedno presjeći Brkovima i vratiti se na ABBA-u, ako u tom trenutku taj nekakav uzročno-posljedični niz ima logike. Meni je DJ-iranje gušt i hobi i dok god me veseli ću ga raditi. Onog trenutka kada mi prestane biti zabavno, ostat ću doma i naći novi hobi.

Premijera „Čuda u Poskokovoj Dragi“ je na programu HNK Split u subotu, 25. listopada, u 20:30 sati. Igraju:  Mate Gulin, Snježana Sinovčić Šiškov, Nikša Butijer, Andrea Mladinić, Vicko Bilandžić, Stipe Radoja, Mijo Jurišić, Marko Petrić, Josip Zovko, Filip Radoš, Arijana Čulina, Ivan Baranović, Nenad Srdelić, Vladimir Posavec Tušek, Anastasija Jankovska, Vanda Boban Jurišić, Andrijana Vicković, Marjan Nejašmić Banić, Matko Elezović, Franjo Đaković.

Ostale izvedbe su 27., 28. i 29. listopada, a detalje možete pronaći na službenim stranicama HNK.

Fotografije: Marijo Bašić