Izložba 'Na/do/gradnja' nagrađivane mlade umjetnice Lane Stojićević otvara se u srijedu, 26. srpnja u 20 h u Salonu Galić, a može se razgledati do 8. kolovoza 2017.
Izložba “Na/do/gradnja“ predstavlja svojevrsni nastavak uspješnog projekta ''Villa Roza'' i autoričinog višegodišnjeg istraživanja estetike suvremene dalmatinske bespravne gradnje i fenomena masovne apartmanizacije Dalmacije. Kao najava izložbe od 24. srpnja u istočnom krilu Dioklecijanovih podruma postavljena je i instalacija male građevine nedovršenog improviziranog apartmana koju će posjetitelji moći također besplatno razgledati do 8. kolovoza. 2017.
''IZMIŠLJANJE PROSTORA’’
Umjetnička aktivnost Lane Stojićević izrazito je angažirane naravi i obično polazi od onih problematika i pitanja koje uočava u neposrednom okolišu. Pa tako to mogu biti problematike s rodnim implikacijama ili, pak, pitanja ekološke naravi koja aktivno propituju očuvanje i održivost izvornih prirodnih staništa, ali i odgovorna gospodarenja javnim urbanim prostorom. Interesi umjetnice upravljeni su prema kontinuitetima tradicije i baštinskim konstruktima, ipak ne bez kritičkog nerva osobito ukoliko u njima uočava opresivni karakter socijalnih konvencija i deprecijacija. Iako s izrazito kritičkim impregnacijama, njezini radovi znaju biti ostrašćeno „sladunjavi“. Dakako, takva, u osnovi, dihotomijska impostacija umjetničine produkcije namjerna je i u velikoj mjeri provokativna. Njezini radovi tog profila mogu biti neodoljivo atraktivni i doslovce jestivi i ukusni, ali i zastrašujući u onom trenutku kada se diskurs iz simboličkog galerijskog prostora prometne u onaj naravni. Naime, potaknuti pojavom ili praksom nove arhitekture šablonskog kiča i kompetitivno ambicioznih fasadnih boja, koje počesto idu u spektar društveno označenog feminilnoga polja, radovi Lane Stojićević upozoravaju na krajnju konsekvencu, a to je hipertrofija izgradnje bez komunikacija i valjanih linija diskrecije. Bilo bi dopušteno zabaviti se mišlju kako se zapravo radi o afirmaciji kakve „hiper-postmoderne“ arhitektonske zezancije, koja bi bila analogna slaganju stambenih konglomerata od Lego kocki različitih boja ili o nakupinama „graditeljskih“ marcipanskih slastica. Ali riječ je o arhitektonskoj situaciji koja je fragmentarno evidentirana u zbilji i baš nikako nije puki izdanak prolazne simulacije ili ludičkog postupka. I tu stvar prestaje biti zabavnom. Diskurzivni okvir ove izložbe Lane Stojićević deficit je odgovornosti koji se bilježi u praksi (pre)oblikovanja prostora i urbanih krajobraza i koji postaje stvarnim iskustvom svakog šetača gradovima i mjestima priobalnog jadranskog pojasa, ali i unutrašnjosti. Arhitektonske simbioze gotovo su zapanjujuće, istovremeno smiješne i nevjerojatne, sasvim svejedno radilo se o pučkoj arhitekturi davnih vremena ili pokojem primjeru arhitekture iz razdoblja socijalizma na čija se je izvorna arhitektonska tkiva nakalemila suvremena neadekvatna „protetika“. Na ovom mjestu uputno je prisjetiti se britanskog sociologa Chrisa Jenksa i njegovog nastojanja revitalizacije flâneura kao metodološke figure za proučavanje grada. Naime, moguće bi bilo govoriti o alternativnim kartografijama određenog mjesta, o evidentiranju zapanjujućih „estetskih geografija“ koje bi valjalo prostorno označiti i zorno iščitati njihova žarišta i raspone njihovih širenja. Takvo iščitavanje prostora bilo bi zanimljivo širokom spektru stručnjaka koji bi u značajnoj mjeri mogli doprinijeti interpretaciji tog istog prostora primjenom vlastitih analitičkih alata.
Nadalje, polje umjetničke intervencije Lane Stojićević nije samo prostor galerije, kao prostor imanentno metaforičkog diskursa, nego i naravni prostor grada gdje umjetnica na vrelu baštine, Podrumima Dioklecijanove palače, simulira jedinicu mogućeg turističkog smještajnog kapaciteta, sračunatog na instant-konzumaciju i instant-zaradu. Njezina umjetnička strategija zapravo je fokusirana na borbu za prostor i „izmišljanje prostora“. To je osobito važno ne samo u funkcionalnom nego i u estetskom smislu. Primjerice, dovoljno je prošetati se gradom Splitom kako bi se lako evidentirala radikalna promjena njegove pojavnosti pod udarom turizma. Svi njegovi raspoloživi prostorni resursi privode se novim funkcijama mijenjajući obličje grada. Pritom se i sasvim mali prostori, poput skromnih apartnih prizemnih sprema, nasilno preoblikuju u utrživa mjesta privremenog boravka turista. Upravo nas na takve prostorne konstrukte ili preciznije „izmišljanja prostora“ te na novu – i ne tako rubnu – (pseudo)arhitektonsku estetiku, upozoravaju radovi Lane Stojićević, upućujući na aktivno promišljanje o aktualnom fenomenu i mogućim posljedicama što bi ih takve anomalije mogle imati za vizualnu kulturu nekog mjesta, bez obzira na njegovu veličinu i složenost prostorne strukture. (iz predgovora Dalibor Prančević)
Lana Stojićević (Šibenik, 1989.) diplomirala je slikarstvo 2012. na Umjetničkoj akademiji u Splitu, na kojoj od 2015. radi kao vanjska suradnica.
Realizirala je više samostalnih (Galerija SC, Galerija umjetnina Split, Galerija Kranjčar, Galerija Krševan, Galerija Contra, NMG@Praktika, AK Galerija...) i sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu (THTnagrada@MSU.hr, Arhitektura u suvremenoj umjetnosti, New East Photo Prize, Slavonski biennale, Tvoja zemlja ne postoji, Almissa Open Art festival, Erste fragmenti, Young Contemporary Photography: Different Worlds, Splitski salon, Salon mladih...).
Dobitnica je Metro Imaging / New East Photo Prize / Mentorship Award (Calvert 22 Foundation, London), godišnje nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnika za najboljeg mladog umjetnika/cu 2015. godine, druge nagrade izložbe Young Contemporary Photography: Different Worlds (Galerija Photon, Ljubljana), nagrade Erste Grand Prix, Rektorove i Dekanove nagrade te prve nagrade Zavičajnog muzeja grada Rovinja. Bila je nominirana za New East Photo Prize, HT nagradu i Nagradu Radoslav Putar.
