Nakon što je prošle godine poslije dugog izbivanja premijerno postavljena, jedna od Splićanima najdražih Verdijevih opera, Aida, izvest će se na Peristilu i ove godine, u subotu 25. i u ponedjeljak 27. srpnja s početkom u 21 sat.
Pored novih protagonista na sceni za pultom će biti po cijelom svijetu angažirani talijanski maestro Gianluca Martinenghi kojega splitska publika pamti kao dirigenta nedavne premijere Puccinijeve opere Madama Butterfly u kazališnoj zgradi, a režiju potpisuje Dražen Siriščević. Naslovnu ulogu etiopske princeze Aide tumačit će proslavljena grčka sopranistica Dimitra Theodossiu.
Dimitra Theodossiu pjevačica je koja u svojoj karijeri ima niz velikih uloga na velikim svjetskim pozornicama, naročito u Italiji, a surađivala je odreda s najpoznatijim dirigentima kao što su Riccardo Muti, Claudio Abbado, Marcello Viotti, Valerij Gergiev, Riccardo Chailly, Michele Mariotti. Amonasro će biti bugarski bariton Ventseslav Anastasov koji je nastupio i u operi Samson i Dalila, dok će se u ulozi Egipatskoga kralja pojaviti Ivica Šarić, stari znanac splitske publike.
Ulogu Amneris tumačit će Sofia Janelidze, dok su ostali protagonisti članovi Splitske opere: tenor Mikheil Sheshaberidze u ulozi Radamesa, nacionalni prvak opere bas Ivica Čikeš kao Ramfis, tenor Vinko Maroević u roli Egipatskog glasnika i sopranistica Antonija Teskera kao Egipatska svećenica.
Scenografiju potpisuje Slaven Raos, a kostime što su još lani izazvali sveopće oduševljenje osmislio je Juraj Zigman. Baletne točke u operi koreografirao je Dinko Bogdanić, povodeći se za prijašnjim plesnim rješenjima Oskara Harmoša.
Verdijeva Aida svakako predstavlja jedan od splitskoj publici najzanimljivijih naslova, te uz Nabucco tvori omiljeni diptih, uvijek rado viđen na Peristilu. Otkako je 1954. godine po prvi put izvedena na carskom trgu, gotovo da je srasla s prostorom i s generacijama Splićana koji je s puno strasti hrle gledati svaki put kad je na programu Splitskog ljeta.
Premda se u njoj osjeća prepoznatljiv Verdijev skladateljski rukopis, ne može se ne primijetiti kako ona egotičnošću glazbe što je utkana u partituru iskače iz konteksta drugih djela istog autora, a – uz Puccinijevu operu Turandot – orijentalnošću glazbene teksture svakako se izdvaja i u čitavoj historiografiji talijanske opere.
