U četvrtak 26. listopada u galeriji MKC Split s početkom u 20 sati otvara se izložba pod naslovom 'Happy Endings' zagrebačke umjetnice Marijane Stanić. Audio instalacija predstavlja se u sklopu Zvuk-objekta, istraživačkog izlagačkog ciklusa Multimedijalnog kulturnog centra posvećenog zvuku u vizualnim umjetnostima.
Umjetnica koristi elemente narativa bajki u kojima se ideja ultimativne sreće, nakon mnogih peripetija i napetosti, izražava kroz ljubavno ujedinjenje glavnih junaka u vječnosti, što se naveliko razlikuje od stvarnih međuljudskih odnosa podložnih mijeni u vremenu.
„Zanimao me paradoks naše isprogramiranosti za vječnu ljubav (kao izvjesne osnove društvenog poredka) i nemogućnost ostvarenja ideala“, kaže umjetnica.„Intervencijom u bajku, montažnim postupcima, te stvaranjem određenog ambijenta, instalacija je zapravo pokušaj reprogramiranja svih onih normi koje nam se kroz bajke pokušavaju usaditi“.
Marijana Stanić diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2003. Voditeljica je i kustosica Galerije 90-60-90 / Pogon Jedinstvo, profesorica likovne kulture i likovna umjetnica.
U svom umjetničkom radu kreće se unutar širokog raspona multimedijalnih radova od crteža, audio, video i svjetlosnih instalacija, radio drame, objekta i art game-a. U potrebi za preispitivanjem slike svijeta u kojem živimo, problematizira sustav vrijednosti suvremenog društva, konzumerizam i prezentacije stvarnosti, te istražuje modele svakodnevne komunikacije i odabire životnih strategija.
Rad Happy Endings prethodno je izlagan koncem 2016. godine u zagrebačkoj Galeriji SC.
Tekst kataloga
Kao i često do sada u svojim radovima, raznim oblicima i formama multimedijskih instalacija, Marijana Stanić poseže za narativima i elementima bajke. Audioinstalaciju HappyEndings, koja je svoju prethodnu varijantu imala kao audio rad u emisiji Slika od zvuka na Trećem programu Hrvatskoga radija, sklopila je od završnih rečenica bajki, onih u kojima se pojavljuje sukus slike idiličnog života. Riječ je uglavnom o frazama o vječnoj sretnoj ljubavi, u kojoj se junaci sjedinjuju nakon različitih peripetija, a koje su, dakako, daleko od stvarnih međuljudskih odnosa.
Ako bajku shvatimo, kako to objašnjava Irene Bessiere u eseju Fantastična pripovijest, kao pripovijest koja se samo predstavlja izdvojenom od stvarnosti, a zapravo je „pripovijest o onome što mora biti, o predviđanju zamišljenom kao očekivanje i definiranje norme”, pojavljuje se određeni paradoks. „Bajka svojom nestvarnošću zapravo ukazuje ne zahtjeve vjerskog ili društvenog morala u određenom vremenu u njihovom naivnom obliku koji se prikazuje kao izraz apsolutnog prava. Nerealističnost bajke i njezina čudesnost proizlaze iz pomaka s djelovanja na događaj, što dopušta da društveno-kognitivne okvire definiramo kao općenito valjane”. Kako je bajka namijenjena prije svega djeci, u njihovoj najprijemčivijoj dobi, Marijana Stanić prepoznaje njezinu ulogu neraskidivo povezanu s utjecajem na oblikovanje identiteta. Motive bajke (narative ili terminologiju) koristi gotovo kao readymade, kao gotova uprizorenja društvenih stereotipa odnosno društveno-povijesno definirane norme poimanja lijepoga, ugodnoga, dobroga... Da je kod nje riječ primarno o interesu za pitanja konstrukcije identiteta potvrđuju i umjetničini prijašnji radovi gdje sama sebi postavlja pitanje o vlastitoj podložnosti utjecajima društveno stereotipnih modela ili usađenih matrica. (Npr. kao parafrazu igre Memory, osmislila je interaktivnu instalaciju u kojoj gledatelj otvarajući pojedina polja na zaslonu, mora spojiti parove istih sličica. U umjetničinoj varijanti gledatelj mora potražiti parove koji pokazuju sličnost između autoričinih fotografija i fotografija njezine kćeri. Pri tome se sličnost majke i njezina djeteta u različitim životnim situacijama pokazuje kao dvoznačna pojava koja istodobno govori o međusobnoj bliskost, ali i nužnosti ne tako laganog procesa međusobne individualizacije koji svaka od njih mora za sebe razriješiti...)
Iako Marijana Stanić u readymade bajku intervenira posve minimalistički - tek povremenim ubacivanjem tihih dionica u audio snimku i zamračivanjem prostora kako bi stvorila dojam nemoći, ili dezorijentacije u prostoru bez čvrstih orijentira - taj je oblikovni postupak ključan u pomaku značenja. Njime autorica dodatno ističe u bajku ugrađeni društveni stereotip, kao da ga podcrtava, čini vidljivijim.
Nicolas Bourriaud u svojem eseju Postprodukcija, kultura kao scenarij: kako umjetnost reprogramira suvremeni svijet, govori o generaciji umjetnika koja konceptualnu umjetnost isprepleće s pop artom i svim ostalim formama koje se mogu pronaći u suvremenim medijima, dekonstrukcijom sustava reprezentacije prokazuju nevidljive strukture ideoloških aparata. Pri tome je montaža, što uključuje izrezivanje, isticanje ili preslagivanje postojećih modela, ključan postupak. Suvremena umjetnost se tako, prema Bourriaudu, “pokazuje kao alternativni montažni stol koji remeti društvene forme, organizirajući ih i uklapajući u originalne scenarije”. Jer, „ništa se ne može denuncirati izvana, mora se najprije uzeti forma onoga što se želi kritizirati”, „imitacija može biti subverzivnija od izravnog sučeljavanja”. Marijana Stanić postupa upravo tako: bajku, kao jednu od metoda društvenog formatiranja, svojom intervencijom, a samim njezinim jezikom i jednostavnim montažnim postupkom, subverzivno reprogramira. I iako bi vjerojatno bilo pretjerano tvrditi da time i podkopava sve one norme koje nam se njome pokušavaju usaditi, ona bar čini da postanemo svjesniji kako na nas djeluje bajka, a time i svi ostali obrasci društvenog normiranja, kojima smo tokom života zasigurno svi podvrgnuti.
EvelinaTurković
Radno vrijeme galerije od 18 do 21 sat svakog dana osim nedjelje i blagdana.
