O IZLOŽBI:

“Priroda ne žuri, ali uspijeva.”

- Lao Tzu

Zemlja se okreće oko osi i kruži oko Sunca, godišnja doba se izmjenjuju, rijeke oblikuju svoje tokove, planine erodiraju, a biljke rastu i venu, prateći svoje ritmove više od 4 milijarde godina. Začetak ovog ciklusa radova, u čijem su fokusu snimke pejzaža, nastaje u razdoblju pandemije, kada se stabilnost tražila u prirodi i njenim polaganim ciklusima koji stvaraju protutežu onima koje stvara čovjek, koji brzo nastanu i lako se uruše u razdobljima krize. Ova ambijentalna multimedijalna instalacija primarno je sačinjena od snimki pejzaža koje autorica bilježi u Splitu i njegovoj okolici. Imerzivne projekcije koje preplavljuju prostor galerije stvaraju kontemplativnu atmosferu. Postav usklađen s arhitekturom prostora koreografiran je kako bi usporio kretanje i potaknuo fokusirano promatranje. 

Pejzaži Nives Sertić kao da su lišeni specifičnih prostornih odrednica ili narativa, a njen pogled blizak dokumentarnom teži prikazati okoliš kakav on zaista jest. U zahtjevnom činu balansiranja dosljedno pronalazi poetsku dimenziju, ali ne kako bi stvorila dopadljive i sentimentalne video razglednice ili pak pronašla ideal netaknute prirode. Takvi motivi radije su simboli ili univerzalni znakovi za teme poput ciklusa, pokreta te izgubljene veze čovjeka s prirodom. Pejzaž koji je za autoricu mjesto kontemplacije, vizualno je interpretiran kao takav i prenesen u prostor galerije. Kako bi se potaknula osjetna veza promatrača s okolišem i stvorio kapacitet za empatiju, a u čemu posreduje ovaj rad, nužno je emancipirati pogled - osloboditi našu percepciju od stereotipa i naučenih predodžbi. Promišljenom manipulacijom snimljenog materijala, autorica izaziva našu percepciju vremena i prostora usporenim snimkama, uvećanim detaljima i neobičnim vertikalnim kompozicijama koje nas tjeraju na osviješteno i znatiželjno promatranje, dok jedinstveni pulsirajući zvuk ukida suvišne senzorne podražaje, kako ulazimo sve dublje u zamračeni galerijski prostor. Fascinacija pejzažom te dualnom slikom Splita i okolice, odnosa mora i planine, obale i zaleđa - otkriva se u samom postavu ulazeći u lako prohodan i rasvijetljeni prvi dio postava. Kako se krećemo u unutrašnjost sve mračnije galerije, projekcije postaju sve veće evocirajući masivne elemente pejzaža, a u odnosu s njima pažljivo postavljeni postamenti i vreće za sjedenje podsjećaju na prirodne elemente - pejzaž prenesen u galeriju. 

Istraživanjem područja između Splita i Kamešnice obuhvaćena je i vremenska dimenzija prostora u kojem autorica ispituje koliko pogled može doprijeti u prošlost te otkriva tok prapovijesne rijeke od zaleđa Splita koji ju vodi do Dida s Kamešnice i podteksta pretkršćanskog slavenskog rituala plodnosti, čijim se prikazom naglašava prisutnost prirodnih ciklusa. Izduljene zoomorfne maske bilih mačkara završavaju životinjskim lubanjama i rogovima, a s Nives zastajem na njihovim snimkama dok ih pregledavamo pred izložbu. Vršci maski lelujaju na vjetru i ukrštavaju se kao vrhovi jarbola u lučici, na usporenoj snimici u tkanini kostima vidim mreškanje površine mora ili vjetar u krošnji masline. U ritualnoj gesti na vrhu planine koja je možda nekad bila obala nekog prapovijesnog mora, vidim Jadrolinijin trajekt koji u pravilnim ciklusima otplovi ili pristane pa otvori usta svog zoomorfnog lica. Naravno, ovo je moja osobna, vizualno asocijativna interpretacija rada Nives Sertić, jedna od bezbrojnih mogućih, bez da su iscrpljene sve prikazane teme i simboli. Vjerujem kako će svaki doživljavaj počivati na istoj esenciji, a autoričin konačan cilj kojeg želi postići ovim radom biti ostvaren. Prepoznavši sličnosti i uzorke u oblicima, gestama i ponašanju jednako u prirodi, kao i kod čovjeka pa čak i u našim produktima, živom i neživom; otkrivena je zamršena međusobna isprepletenost koja proširuje naš kapacitet za suživot i empatiju. 

Jelena Šimundić Bendić

- - -  

Nives Sertić (Dubrovnik, 1984.) multimedijalna je umjetnica, grafička dizajnerica i scenografkinja. Njen rad obilježen je dugogodišnjim interdisciplinarnim projektima, poetskim instalacijama i performansima. Istražuje granice i preklapanja raznih medija, sa naglašenim fokusom na fotografiju i film. Diplomirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije ALU Zagreb. Do 2013. godine radi na interdisciplinarne umjetničkim projektima poput Antibiotika i galerije Jogurt (2009.-2012.) te istraživačkog projekta MM centra (2009.-2013.). Kao koautorica, video umjetnica i performerica, surađivala je s raznim autorima i organizacijama iz plesne i kazališne scene. Istaknuti autorski radovi uključuju Ja gledam tebe dok ti gledaš mene dok... (2016.); 60 godina 15 dana (2016.); 3 do 10, stabla (2017.); Pogled koji nestaje (2018.); Kuća je Šuma je Kuća (2019.); U đardinu, ispod i između; (2019.-2023.); Objekt za pokret, svjetlo i zvuk (2022.) i ciklus Pejzaži (2021.-2024.). Recentnim radovima propituje percepciju i odnos pojedinca prema okolišu, a promatranje kao čin kontemplacije koristi kao metodu u svom umjetničkom radu. Predavala je na Studiju dizajna Sveučilišta u Zagrebu i na POU Zagreb. Članica je HDLU, HDLUDU i Kino kluba Split. Izlagala je na nizu samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.