U sklopu programa 63. Splitskog ljeta, publici će se na Sustipanu tijekom idućih dana predstaviti djela triju velikana hrvatske poezije  - Tonča Petrasova Marovića, Drage Štambuka i  Jakše Fiamenga.  Bit će to prigoda da se njihove stihove upozna bolje, intimnije, da se izbliza zaviri u njihove začudne svjetove kroz živu riječ.

Što jest i tu je naziv je prve pjesničke večeri posvećene Tonču Petrasovu Maroviću koja će se održati u petak 28. srpnja s početkom u 21 sat na Sustipanu . Tekstove su odabrali i pjesničku večer pripremili Bruna Bebić i Trpimir Jurkić, koji će, uz Petru Kovačić Pavlinu, Anet Matulić i Donata Zeku, govoriti pjesnikove stihove i prozu, uz glazbenu pratnju čelistice Mie Grubišić i gitariste Gorana Stefanovića. 

Tonči Petrasov Marović jedan je od najznačajnijih pjesnika koji su ponikli na splitskom tlu, ostavivši velik trag na širokom polju naše kulturne scene, ne samo u poeziji, već i u proznim i dramskim djelima, esejima, kazališnim i likovnim kritikama.  U aktivnih tridesetak književnih godina, od prve knjige “Asfaltirano nebo” (tri poeme, Split, 1958) do zbirke “Moći ne govoriti” (Zagreb, 1988), objavio je dvadesetak knjiga, uglavnom poezije, jedan roman (“Ljudski kusur”), poeziju za djecu (zbirka “Ča triba govorit”), knjigu kratkih priča (“Demokritov kruh”) i grafičko-pjesničku mapu (sa slikarom M. Trebotićem), a na splitskoj su mu sceni izvedene i dvije drame (“Zimski prostor” i “Antigona, kraljica u Tebi”)...

A Jakša Fiamengo, Petrasovljev prijatelj i subrat u pjesništvu,  o svom suvremeniku je zapisao:  „Petrasov je otišao prerano da bi sve rekao, ali ipak je bio dovoljno tu da ostane zabilježen kao jedan od najvažnijih naših pisaca postkrugovaške generacije iz druge polovine prošlog stoljeća i svakako jedan od najvažnijih pjesnika u dugoj povijesti Splita, kolijevke hrvatske književne riječi. Kao pjesnik klasične naobrazbe, poznat po nizu amblematskih stihova, pa i pjesničkih cjelina, najdublje je proživljavao baštinski sloj nastojeći na sintezi povijesnosti i modernog stiha. Jezik i zavičaj s imanentnim osjećajem vremena i prostora osnovni su “toposi“ njegova pjeva. Znao je progovoriti žestoko i kritički, ali ujedno i pjesnički smisleno, primjerice na temu devastacije starog splitskoga groblja (“Sonata za staro groblje na Sustipanu”, koju je njegov sumještanin i prezimenjak skladatelj don Šime složio u upečatljivu kantatu). Kao pjesnik bio je samosvojan i izdvojen, a kao kulturni djelatnik iznimno živ i autoritativan“.