U nedjelju, 6. 5. 2018. u 20 sati u Galeriji fotografije Fotokluba Split otvara se izložba "Split Monochrome" autora Roberta Pleška. Svojom prvom samostalnom izložbom Pleško predstavlja najvažniji element grada Splita – Splićane. Serijom od 25 crno-bijelih portreta prikazani su živopisni pojedinci, često marginalizirani, stigmatizirani "oriđinali" pored kojih se prolazi s podsmijehom ili sažaljenjem, one sveprisutne splitske face čija lica pričaju beskraj priča, a koji su dio integralnog identiteta grada Splita.

Izložbu možete pogledati do 22. svibnja 2018.

Iz predgovora:
„Split Monochrome“ je izložba koja obuhvaća 25 c/b fotografija (portreta). Autor Robert Pleško (1973.) prvi put
samostalno izlaže, te s radošću (s obzirom na izložene radove) ustvrđujem da se na horizontu sjajne splitske
fotografske scene upalilo još jedno svjetlo.

T.H: Tko je na fotografijama?
R.P.: Ljudi koji se u gradu stalno primjećuju, ali na kraju krajeva najčešće ipak ostaju neprimjećeni. Podijelio
sam ih u dvije kategorije: jedni su oni kojima je svijet okrenuo leđa, a drugi su oni koji su svijetu okrenuli leđa.

T.H.: Što te navelo da ih snimaš?
R.P.: Stalno sam po gradu i redovito ih viđam, ali sam isto tako primjetio da nitko na njih ne obraća pažnju,
ili ih se gleda s visine. Poželio sam im dati dignitet. Namjera mi je bila fotografijom prenijeti, učiniti vidljivom
onu auru koju ja vidim u njima i oko njih. Oni su svoji, a to u današnjem đumbusu izgubljenih i prodanih nije
mala stvar. S druge strane ti ljudi su za mene portret grada snimljen „iz drugog rakursa“, ono što grad jest ili
bi trebao biti, ono što između ostalog čini grad gradom. Drugim riječima ljudi čije portrete izlažem na ovoj
izložbi sastavni su dio njegovog identiteta, vitaliteta, života...

T.H.: „Split Monochrome“...?
R.P.: Namjerno sam išao na crno bijelu fotografiju i to s jačim kontrastima. Želio sam podcrtati izražajnost
kako bi (unutarnja) snaga kojom ovi ljudi zrače izbila u prvi plan, a i označiti ih kao dokument jednog vremena.

I zaista Pleškovi portreti jesu svojevrsni dokument vremena.
Kad se sjetim Joška Bačića – Žile (od portretiranih jedini preminuli) sjetim se ne samo njega već i konteksta
daleko šireg i dubljeg značenja od onoga koji uobičajeno nosi pojedinačni ljudski život. Podsjeća me ova izložba
u nekim segmentima na eksperimentalni film Lordana Zafranovića „Portreti (u prolazu)“ iz 1966. godine i
razmišljam kako valjda oduvijek i stalno u bilu grada pulsira margina održavajući ga na životu, dajući mu snagu
iz slabosti, potvrdu iz odbačenosti, veličinu kroz „malog čovjeka“ - neponovljivu i posebnu draž i osobnost toliko
važnu upravo danas u vrijeme masovnog konfekcijskog turizma i kruzera kada grad sve češće prestaje biti Grad
i postaje destinacija.