Prije par godina sjela sam u gradski kafić s mladićem s kojim sam trebala odraditi intervju. Bio je to prvi put da se u takvoj prigodi za stolom našao i netko tko nije imao pretjerane veze ni s intervjuom ni s temom o kojoj smo pričali. Mladić je, naime, sa sobom poveo baku o kojoj brine. Baka je bolovala od Alzheimera, a on svakodnevno, već mjesecima, ispisuje brojne bilježnice informacijama iz njene prošlosti, detaljima kojih se ona u tim trenucima još sjeća. Te zapise svakodnevno zajedno iščitavaju; na taj način on trenira bakino pamćenje, pružajući joj svojevrsno oružje za borbu s bolešću koja joj polako oduzima identitet, komadić po komadić. U jednom nas je trenutku prekinula dotad šutljiva baka, bila je ljuta na mene, vikala je i svađala se, u meni je vidjela nekoga poznatog i u tom je trenutku vjerojatno bila u nekoj od brojnih stranica tih bilježnica.

Predmeti, pjesme, mirisi i zapisi nerijetko, i nimalo začuđujuće, postaju jedini načini prizivanja zaboravljenog kod osoba koje boluju od demencije Alzheimerovog tipa. Raznorazni relikti vlastite povijesti, od materijalnih do senzornih, su, vjerujem, česti okidač kod svakog od nas u evociranju nekog događaja i emocije za koje smo mislili da su ostali negdje zakopani, duboko ispod razine svjesnog i svakodnevnog. Za sve ono što je preduboko zakopano, pa nerijetko i uništeno pred stihijom demencije, drugog načina ni nema; prizivanje izgubljenog kroz razgovore, kroz ponavljanje rečenica, čitanje uspomena, slušanje glazbe, uživanje u omiljenoj hrani i mirisu nečije majice postaju jedini načini zadržavanja veze sa stvarnošću i sa svim onim što je oboljelu osobu gradilo kroz njezinu prošlost.

Upravo je jedan okrugli tepih smješten na kamenom podu Dioklecijanove palače u ponedjeljak, 31. srpnja, postao mjesto suočavanja s prošlim, zaboravljenim i izgubljenim. Dok sam čekala početak predstave Olje Lozice Prvi put kad sam ti vidjela lice, i promatrala dvoje glumaca smještenih u kružnicu tog prašnjavog tepiha, sve me to, pomalo morbidno, podsjetilo na aktivnost prizivanja duhova koja se uvijek odvija na tlu i koja je vezana uz formu kruga. Na neki je način i ovdje uslijedila ista stvar; Tamara (Olivera Baljak), uz pomoć mladog Karla (Goran Guksić), pokušava prizvati duhove vlastite prošlosti koja joj izmiče zbog bolesti.

Okruženi materijalnim ostacima iz Tamarinog sve udaljenijeg i nepoznatijeg života, polako kopaju po prošlome, produbljujući njeno sjećanje, ali, spontano kako to i biva u životu, i njihov odnos. Guksić u ulozi zbunjenog i dobronamjernog Karla dominira u prvom, ujedno i laganijem, dijelu predstave. Njegov izvrstan osjećaj za scenski pokret kulminira u igri prisjećanja na večer u kojoj je Tamara zaprosila supruga Marka. Najzabavniji dio ove predstave upravo su ovi trenuci Guksićevog fizičkog dominiranja prostorom scene i izvrsna su komična protuteža tužno-bolnom procesu Tamarinih zaboravljanja i grčevitih pokušaja prisjećanja. Karlo se u potpunosti prepušta Tamarinim uputama koje ubrzo prerastaju u prave zapovijedi, baca se po podu, glumi životinje, glupira se i probija okvire sramežljivosti koja je vladala njegovim likom pri prvim pokušajima oživljavanja Marka. Tamara, s druge strane, čini se da nema dlake na jeziku. Zaposlila je Karla da joj pomogne u prizivanju prošlosti i sjećanja na supruga Marka, pa ga strogo, na trenutke razdražljivo i ljutito, vodi kroz ulogu supruga kakvog pamti. Od njega očekuje da unaprijed zna replike njenim rečenicama, da poznaje Markovu gestikulaciju i mimiku, pa Karlovi pokušaji utjelovljavanja karaktera tako očito suprotnog njegovu redovito bivaju protkani dozom humora. Ipak, rijetki su, ako ih uopće i ima, trenuci i situacije koje izazivaju smijeh. Nedavno sam pročitala, u kritici jedne humoristične serije, izvrstan opis koji mi se provlačio kroz misli tijekom ove predstave: „it makes you chuckle, not laugh“. Pokušaji humora (gegovi, čitanje dovitljivih zapisa s razglednica koje su si Tamara i Marko slali sa svakog putovanja, Tamarino gramzljivo jedenje Poli salame s kečapom, Karlova zbunjenost i sramežljivost) ostali su lebdjeti u zraku, neostvareni u svom pokušaju da publiku natjeraju na iskreni smijeh.

Drugi dio predstave obilježen je sve ubrzanijom progresijom bolesti, Tamara više ne zaboravlja samo pojedine pojmove i recepte, bolest sada upravlja i njenom motorikom, ona zaboravlja način na koji se odijeva određeni komad odjeće, vraća se u osnovnoškolski period vlastitog života, halucinira i u jednom se trenutku, izgleda, u potpunosti gubi i postaje odsutna. Njezina ljutnja i vika, čangrizavost i zbunjenost djeluju gotovo jednako kao i humor u prvom dijelu predstave; čini vam se da je jasan efekt koji se njima želi postići kod publike, ali taj efekt uporno izostaje. Bolest je tu, stavljena vam je pred oči i uši, ali od količine tema i situacija, predmeta i uspomena, koji se uporno i nezaustavljivo izmjenjuju i pretvaraju diskurs u potpuni kaos, suočavanje s groznim razmjerima nečega što nije tek puko zaboravljanje kao da ne uspijeva doći na red.

Čini se da je tako sve do trenutka kada Guksić postaje radijski voditelj koji recitira Prevertovu Fiestu na nizozemskom. U tom trenutku publika napokon uspijeva udahnuti, u tom trenutku se smiri sav kaos koji se odvijao, kako fizički na sceni, tako i u Tamarinoj glavi, ali i u odnosu mladića i žene. Karlo više nije netko tko na ovaj način tek popunjava siromašan budžet, kroz lik Marka sve sigurnije izbija osoba Karla koji pokazuje brigu i razumijevanje za, sada već u potpunosti izgubljenu, Tamaru. U ovim intimnim trenucima fingiranja odnosa radijski voditelj – slušateljica, isprepliću se svi odigrani odnosi u prethodnih šezdesetak minuta predstave. Više ne znate tko tu progovara i tko s kim vodi razgovor, ali to ionako prestaje biti bitno. Na površinu isplovljava potreba za društvom i razumijevanjem, za drugim. Osvjetljava se upravo taj drugi kao štaka, drugi kao lijek i, napokon, drugi kao sigurno utočište od samoće i zaborava.

Zanimljivo je i važno istaknuti da su upravo Baljak i Guksić autori teksta predstave koji je produkt njihovih glumačkih improvizacija, pa se sva improviziranja između Karla i Tamare mogu promatrati kao glumačka igra Guksića i Baljak koja je preživjela glumačke probe i dospjela na scenu. Na trenutke su, ipak, ti ostaci glumačke improvizacije u potpunosti zavladali scenom (najočitije u prizorima Tamarine prošnje), nadjačali uloge Karla/Marka i Tamare i na neki ih način stavili u sjenu.

Činjenica da je riječ o predstavi koja se hvata u koštac s jednom neugodnom i svakodnevnom bolešću od koje redovito i uspješno okrećemo glavu, da ju stavlja pod neočekivano toplo svjetlo scene, među hrpu intimnih predmeta i uspomena, najpohvalnija je u cijeloj ovoj priči. Činiti vidljivima stanja i probleme s kojima se pojedinci susreću, približiti ih i osvijestiti ih publici procesi su koje sve neostvarene pokušaje smijeha, tuge ili začuđenosti kod te iste publike ipak stavljaju u drugi plan.