Orkestar Hrvatskog narodnog kazališta Split pod ravnanjem maestra Harija Zlodre izvest će Simfonijski koncert ma velikoj sceni HNK Split u četvrtak 10. studenog s početkom u 20 sati. Na programu je praizvedba Male simfonije u tri stavka, diplomskog rada na studiju kompozicije mlade splitske skladateljice Habe Huljić, Prvi koncert za violončelo i orkestar Camille Saint-Saënsa u kojem će solist biti violončelist Mihovil Karuza, te Osma simfonija Antonína Dvořáka.
Mlada skladateljica Hana Huljić, rođena u Splitu 1990. glazbeno školovanje počinje u Glazbenoj školi Josip Hatze u Splitu, a nastavila studijima Glazbene teorije i Kompozicije na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Magistrirala je glazbenu teoriju 2016. godine, a Mala simfonija njezin je diplomski rad na studiju kompozicije. Napisana za orkestar a due, u tri stavka, u Maloj simfoniji izmjenjuju se raspoloženja, od zaigranog do elegičnog, donoseći shemu oblika zasnovanu na klasičnoj tradiciji, počinjući pokretljivim stavkom, čije prve figure s karakterističnim punktiranim ritmom stvaraju prozračnu igru među drvenim puhačima i gudačima, nalazeći kratki predah u drugoj temi arhaičnog prizvuka, danoj gudačima. Srednji stavak, nakon razbarušene završnice prvog stavka ritamski i koloristički osnažene nizom udaraljki, donosi smirenje orkestralnom tijelu, dajući mjesta pjevnom violinskom solu. Posljednji stavak Male simfonije vraća se u tempo s početka skladbe, da bi isprva zgusnute šesnaestinske figure pomalo otvorile prostor za prozračnu, opuštenu i svijetlu završnicu skladbe.
Koncert za violončelo i orkestar br. 1, Op. 33 u a-molu Camillea Saint Saënsa djelo je koje su mnogi drugi skladatelji, poput Rahmanjinova i Šostakoviča, smatrali najvećim i najljepšim koncertom za čelo ikada napisanim, a svakako je jedno od najzahtjevnijih i najizazovnijih za soliste. Romantičar Saint-Saëns ga je skladao 1872.: prekršivši pritom pravilo o zadanoj trostavačnoj formi koncerta, svoje je djelo strukturirao ciklički (vjerojatno pod utjecajem Franza Liszta), u jednom kontinuiranom stavku koje se sastoji od tri jasno odijeljena dijela (Allegro non troppo, Allegretto con moto, Tempo primo) bez uvriježenog orkestralnoga uvoda, s povezanim glazbenim temama koje se provlače kroz cijeli koncert.
Za razliku od drugih simfonija toga doba, Simfonija br.8 u G-duru Antonína Dvořáka koju je slavni kompozitor napisao 1889. povodom primanja u Češku akademiju znanosti i umjetnosti, pršti optimizmom i radošću. Dvořák je zadržao tipični četverostavačni format, ali je strukturirao stavke na neuobičajen način, s mnoštvom tema, kao i uvijek obojenim češkim folklorom, razigranih gotovo do improvizacije. Osma simfonija prepuna je melodijskih misli koje se nadovezuju jedna na drugu, gotovo u rapsodičnom protoku koji na nov način interpretira simfonijsku formu. Djelo nosi niz inovacija, od sporog uvoda koji se otvara ne u G-duru, već u g-molu, kojemu se Dvořák vraća u nekoliko važnih trenutaka stavka. Premda se oslanja na sonatnu formu, dvije teme nisu strogo razgraničene: prva elegična tema, u violončelima, koju mnogi čuju kao hvalospjev prirodi, pretače se kroz nekoliko tonaliteta do motiva „ptičjeg pjeva“ koji vodi u G-dur. Drugi stavak, u ne presporom adagio tempu, ponovno donosi dualnost dura i mola, sada C-dura i c-mola, i ugodno, toplo raspoloženje, s izraženim duom klarineta, koji je dio slikovitog instrumentarija. Nekonvencionalni scherzo je treći stavak, raspjevani valcer u čijem se središtu smjestio trio nadahnut melodijom jedne puno ranije skladane komične Dvořákove opere, Tvrdoglavi ljubavnici. Finale počinje prikladnim fanfarama truba, kombinirajući sonatni i oblik varijacija, a tema, koja se čuje u violončelima, naizgled jednostavna i pijevna, jedan je rijetkih momenata u kompoziciji ove simfonije s kojim se Dvořák morao malo namučiti - skicirao ju je čak devet puta dok napokon nije bio zadovoljan. Inače, cijeli period kompozicije, od prvih skica do završetka orkestracije, trajao je neobično kratko - samo deset tjedana.
