Izložba Rina Efendića "Sretne kuće kojih nema" otvara se u srijedu, 17. studenoga 2021. u 20:00h u galeriji Studio-21-, a moći će se pogledati do 30. studenoga 2021.

O umjetniku:
Rino Efendić rođen je 1961. U Sinju. Završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu. Od 1981. Do 1983. Studirao je kameru na Akademiji za film, kazalište i televiziju u Zagrebu. Od 1983. Do 1988. Studirao je povijest umjetnosti i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Dizajn studiju „BEPO Zenit“ u Sinju (1988.-1990.) i predavao u Školi likovnih umjetnosti u Splitu (1990.-1995.). Od 1999. Vodi Malu školu fotografije u OPUS-u i klubu Otok, Dubrovnik.

Izložba je organizirana uz podršku zaklade Kultura Nova, Grada Splita i Ministarstva kulture.

Kustosica izložbe je Ana Bratić.

"Od kraja sedamdesetih godina do danas Rinovo djelovanje obilježava fascinacija čistom fotografijom, oslobođene od iluzornih postprodukcijskih intervencija i grandioznih motiva. I dalje je ostao, kako ga je jednom prilikom u „Zagubljenim portretima“ (2006.) svrstao Željko Jerman – alternativa alternative. „Vječiti šetač“ i „fotograf tišine“ bježi od bilo kakvih konotacija te vremenske i narativne povezanost, ali ipak ostaje vjeran glavnom motivu svojih fotografija – praznom prostoru. Neizvjesnost, traganje i trenutak glavna su obilježja njegovog stvaralaštva, neovisno o vrsti fotografije kojom se služi.

Fotografije s kojima se predstavlja na izložbi Sretene kuće kojih nema nikako ne možemo svrstati u klasične serije. Flaneuristički niz fotografija snimljen u Splitu, ne ocrtava njegove poznate vizure, već predstavlja mjesta bez konotacija otvarajući nove mogućnosti tumačenja. Kako kaže Rino: Fotografija je specifičan, meni posebno drag medij. Fotografija, od svih mogućih mjesta, od svih mogućih trenutaka, bira upravo taj jedan trenutak i to jedno mjesto. Bijeg od datiranja i toponimike omogućuje njegovim fotografijama bezvremenost i mnoštvo subjektivnih narativa. Prikazi praznih prostora, ne sugerirani od strane njihovog fotografa, slažu vlastite priče ovisno o njihovom promatraču.

Izložbu Sretne kuće kojih nema možemo podijeliti u dvije medijske i tematske cjeline. Prvu skupnu čini niz polaroidnih fotografija nastalih od osamdesetih godina do početka dvijetisućitih, a upravo su one prepoznatljiv dio Rinovog opusa. Njihova autonomnost i kvantitativna ograničenost suprotstavljaju se hiperprodukciji fotografija nastalih suvremenom aparaturom i distribucijom putem društveno-medijskih platformi. Niz polaroida nastao u različitim vremenskim periodima dokumentira mjesta i motive grada protkane u iscrpnom istraživanju samoga medija. Polaroid autoru omogućava upravo ono što ga i najviše inspirira u samom procesu fotografiranja – potragu, neizvjesnost i iznenađenje. Priroda polaroida dopušta instantno bilježenje motiva, bez prethodnih priprema i ponovnih pokušaja. Zaokruženost ovog formata odmiče polaroid o puke fotografije na papiru, a unutar svog kemijskog procesa ona naglašava samu materijalnost objekta.

Drugi dio izložbe odnosi se na digitalne fotografije pod nazivom Sretne kuće snimljene na predjelu Općine u širem centru Splita. Riječ je o dvije cjeline od kojih se svaka sastoji od  četiri fotografije koje se po formatu, ali i suptilnom narativnom obilježju suprotstavljaju gore opisanim polaroidima. Odnose se na dokumentaciju propalog projekta i poduzeća „Sretne kuće“ po kojem su i dobile ime. Riječ je o „privatno-gradskom“ projektu pokrenutom 2005. godine koji je na adresi Istarska 3 trebao realizirati kompleks s trgovačkim centrom i stambenim objektima. Prva skupna fotografija okvirno je datirana u 2017. godinu, a druga nastaje desetak dana neposredno prije same izložbe. Obje u svom nazivu nose ironiju na propali pokušaj koji je i danas tek prašnjav teren zarastao u šikaru i travu prepušten vremenu, vlasti i „sretnijim“ poslovnim pothvatima.

Vođen uvijek istom motivacijom, Rino bez pretjeranih očekivanja, kreće u šetnju kroz prazne predjele Splita prepuštajući se njegovim zabačenim mjestima i njihovim tišinama. Nenametljivim pristupom autor nastoji u promatraču probuditi malo mašte, ali i revolta jer ipak kako kaže svaka umjetnosti u sebi nosi određenu dozu subverzije s ciljem da barem promjeni pojedinca, ako već ne može mijenjati svijet." - Ana Bratić