Nakon stanke od dvije godine, ključna splitska likovna manifestacija posvećena suvremenoj umjetnosti vraća se grad.41. Splitski salon otvara se u Domu mladih u petak 19.11. u 19 sat
41. Splitski salon afirmira vizualne radove, vizualna i društvena istraživanja pozvanih umjetnica, kolektiva i suradničkih organizacija koja promiču kompleksnosti feminističkih genealogija, potiču na produktivne dijaloge među generacijama kao načine izgradnje pravednijih povijesti, imaginiraju uključivije i zelenije sadašnjosti, lokalno, ali i puno šire.
Salon je, ako ga ne sagledavamo isključivo kroz izložbenu povijest nego prvenstveno kroz društveno-kulturnu historiografiju, u određenim razdobljima bio mjestom rasprava i razmjene informacija van ustaljenih klasnih normi (kroz 17. stoljeće), kao i prostorom-ne bez ambivalentnosti-društveno-političke aktivnosti ženskih subjekata (kroz 19. stoljeće). Mi ga danas prevodimo u svojevrsno mjesto susreta između različitih, samo naoko nespojivih prostora i vremena, na razmeđi teorije i prakse, motivatore malih pažnji usmjerenih prema nevidljivim i marginaliziranim objektima, subjektima i temama, efemernim umjetničkim formama i tjelesnim prisutnostima.
Ovogodišnji 41. Splitski salon ostvaruje se u blagom, ali ne sasvim tihom suodnosu s gradom Splitom kroz nekoliko izložbi-izvedbi za specifične lokacije (Multimedijalni kulturni centar Split, Salon Galić, Akvarij Bačvice), umjetničkih intervencija feminističkog predznaka u postojeći muzejski postav (Hrvatski pomorski muzej Split), valorizacija modernističkih arhitektonsko-urbanističkih cjelina i prostora zdravstvene skrbi u vremenu pandemije i tihovanja (novouspostavljena Galerija Zoja Dumengjić pri KBC Split), suradnji među institucijama u kulturi (Hrvatski pomorski muzej Split) i unutar nezavisne kulturne scene (queeranarchive, Galerija Kvart).
Ne posve izgubljeni jedni za druge intimni je izložbeni glitch, poticaj da se čujemo unutar trenutnog kaosa svakodnevnice. Iako je glitch kao termin korišten u digitalnoj sferi, ovdje je posuđen od kustosice i istraživačice Legacy Russell, zagovornice glitch feminizma, koja ukazuje na problem u društvenom sustavu, koji je narušen ekonomskom, rasnom, socijalnom, seksualnom i kulturnom stratifikacijom i imperijalističkim procesima koji nastavljaju provoditi nasilje nad tijelima. Zato glitch u takvom sustavu nije pogreška, nego upravo suprotno, proširenje/korekcija.
PROGRAM SPLITSKOG SALONA :
Multimedijalni kulturni centar 19.11.-04.12.2021.
Marina Bauer Didier Douet Zrinka Šimičić / Vida Guzmić/ Nicole Hewitt Ivan Slipčević/ Lala Raščić/ Renata Poljak/ Alieta Monas Plejić/Jelena Maksimović
Salon Galić 20.11.-04.12.2021.
Tatjana Dunja Ivanišević / Maja Marković i Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja / Neli Ružić /Karlo Papišta Duška Boban Martin Baće Goran Škofić/ Karla Crnković i WWF Adria
Hrvatski pomorski muzej Split 23.11.-16.12.2021.
Nadija Mustapić/ Matea Šabić Sabljić
Galerija Zoja Dumengjić KBC Split 22.11.-16.12.2021.
Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja i Stella Leboš, Luana Lojić
Akvarij Bačvice 04.12.2021.
Sonja Pregrad Tin Dožić Andro Giunio/ Jurica Pavičić
Popratni, diskurzivni program u suradnji s queeranarchive i udrugom Kvart.
Tijekom trajanja Salona (19.11.-16.12.2021.) otvoren je i natječaj za podršku umjetničkom istraživanju/produkciji/ javnoj izvedbi rada u sestrinstvu s postavkama 41. Splitskog salona. Poziv je upućen članicama i članovima HULU, kao i organizacijama, kolektivima, autoricama i autorima koji djeluju na području Splita i Splitsko-dalmatinske županije. Uz njega, u suradnji s Hrvatskom sekcijom međunarodne udruge likovnih kritičara AICA otvoren je i natječaj za najbolju likovnu kritiku s ciljem poticanja šire rasprave o programima i praksama u polju vizualnih umjetnosti u lokalnom kontekstu, a uzimajući kao primjer izložbe većeg formata poput ovogodišnjeg Salona.
Kustosica: Ivana Meštrov
Suradnica na izložbi: Ana Janevski
Kustoska asistentica: Ana Bratić
Organizacija: HULU Split
41. Splitski salon je realiziran uz podršku Grada Splita, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Zaklade Kultura nova i Splitsko- dalmatinske županije
Vizualni identitet 41. Splitskog salona: Neva Zidić
VIŠE O DOGAĐANJIMA I RADOVIMA NA SALONU
Salon naslova Ne posve izgubljeni jedni za druge održavat će se u više sekvenci, na nekoliko gradskih lokacija, kao i muzejsko-galerijskih prostora u razdoblju od 19.11.-16.12.2021.
41. Salon otvara u Multimedijalnom kulturnom centru ovog petka u 19.11. u 19 sati. Naći će se tamo raznovrsni medijski radovi i interdisciplinarne suradnje. Izložba započinje instalacijom Dobra voda trojca Marine Bauer, kiparice, Didier Doueta, umjetnika zvuka, Zrinke Šimičić, plesačice, koreografkinje i autorice koncepta, koja će se izvedbeno aktivirati u subotu 20.11. od 11 do 13 sati na platou i u prostorima Multimedijalnog kulturnog centra Split. Nakon izvedbe, tragovi prostorne instalacije Marine Bauer i zvučne interpretacije Didier Doueta ostaju u izložbenom prostoru. Dobra voda istražuje pokret kao temelj našeg spoznavanja svijeta te uspostavljanja odnosa, međusobne povezanosti i povezanosti s okolišem čiji smo dio, a naslov se veže uz toponim-uvalu/e na otoku Silbi.
Još jedan rad na izložbi Žene minorne spekulacije Nicole Hewitt i Ivana Slipčevića kompleksna je instalacija, koja će također poprimiti aktivni, izvedbeni oblik. Projekt Žene minorne spekulacije razvija se od 2015. u obliku crteža, videa, teksta, filma, instalacija i performansa. U središtu radnje je neolitska figurina kroz koju se različitima medijima poput filma, videa, poezije, zvuka, glazbe, fotografije ili izgovorenih svjedočanstava upisuje mogućnosti spekulacija o konstrukcijama rodnih narativa odnosno interpretacijskim prešućivanjima povijesti žena. Ne postoji jedna nevidljiva, neispričana, ignorirana povijest žena. Postoje mnoge. Žene minorne spekulacije se bave poviješću koja nema pisanog traga, u koju su upisani razni diskursi a unutar koje se ideja oko tijela i korporalnosti vežu na rod, ženski rod. Početna točka rada je istraživanje neolitske figurine na području Podunavlja od Vukovara do Crnog mora, a projekt je i splet raznih tehnoloških eksperimenata s analognim i digitalnim medijima.
Rad novomedijske umjetnice Vide Guzmić Sjene njezinih slika, instalacija je koja se sastoji od artefakata i svjetlosne intervencije. Ostvarujući dijalog s obiteljskim naslijeđem, približava međugeneracijske prijenose, ovog puta na razini unuka-baka, propituje pozicije autorstva kroz umjetnički amaterizam i sustav profesionalnog bavljenja umjetnošću.
Jednokanalni video-pripovjedački performans EE-0 multimedijalne umjetnice Lale Raščić utemeljen je na grčkom mitu o Arahni, djevojci koju je božica Atena pretvara u pauka. U videu EE-0 antički mit je re-kontekstualiziran, i kroz poetski govor izvođačice briše granice drevnih priča i znanstvene fantastike. Subvertirani i manipulirani zapleti iz klasične mitologije se kombiniraju s anegdotalnim opažanjima na koje umjetnica nailazi kroz istraživanja u literaturi, ali i na terenu u i oko Prizrena. Predodžbe o potisnutoj ženskoj moći i znanju se preispituju kroz prepričavanje lokalnih urbanih legendi, običaja, i ovovremenih socijalnih, ekoloških i kulturnih fenomena. Video nosi izvođačica koju se vidi kako izvodi tekst u kazališno-dramskom okruženju. Pratimo njezinu postepenu preobrazbu u pauk-karakter Arahne. Kao reakcija na specifičnu lokaciju produkcije i lokaliteta istraživanje EE-0, Kosova, najmlađe europske države, ideja postajanja se istražuje u tekstu naracije kroz sugestiju geneze, transformacije i metamorfoze.
Renata Poljak, nastavlja se na svoju recentnu filmsku produkciju, obilježenu refleksijama o migracijsko-ekološkim procesima, proširuje film novim radovima u mediju neona i crteža More more more.
U sklopu izložbe inicirat ćemo otvoreni i aktivni arhiv radova likovne umjetnice Aliete Monas Plejić, te prikazati prvi samostalni film Jelene Maksimović Domovine, dokufikcijski hibrid u kojem se govori o politici-kao-lutanju, preciznije, o spontanoj političkoj samo-subjektivaciji kroz potragu za, u prošlosti izgubljenom, ali u budućnosti ponovo lociranom, porijeklu. Postavlja se pitanje Šta je i ima li domovine? (prema teoretičaru filma Pavlu Leviju).
Osim MKC-a u ovoj prvoj sekvenci 41. Splitskog salona otvara se i izložba u Salonu Galić, u subotu 20.11. u 19 sati.
Salon je i podsjetnik na umjetnice, s ovih prostora, te prilika da promislimo o podrškama koje postoje za ženski/umjetnički/ rad, te koje si nerijetko uskraćujemo ili nam bivaju uskraćene. Salon Galić tako daje poseban prostor eksperimentalnom filmu Tatjane Dunje Ivanišević, autorice prvog hrvatskog feminističkog filma Žemsko, snimljenog daleke 1968. na nekoliko metara 8mm vrpce u boji. Dunji Ivanišević, nažalost, to je bio prvi i posljednji autorski film. Shvativši da „muški“ iz Kluba ne priznaju njezin rad i ne žele ga javno prikazati ni u Splitu ni izvan njega, izgubila je volju i samopouzdanje, posvetila se poeziji i profesuri. Reklo bi se, ni prva ni posljednja koju je homocentrično društvo „ubilo u pojam“, ali rijetka koja se nije libila - služeći se ironičnim splićanizmom žemsko, ispustiti vox feminae i tako ući u povijest hrvatskog eksperimentalnog filma, ustvrdit će Diana Nenadić, filmska kritičarka.
Paralelno s radom Dunje Ivanišević, pokazat će se i video rad Karlovo oslobođenje svježe nastao na One Take Video radionici u okviru festivala Vizura aperta ovog ljeta u Podšpilju na otoku Visu. Mladi Karlo Papišta reagirao je na festivalsku temu Oslobođenja otoka iz pozicije LGBTQ osobe suočene s društvenim neprihvaćanjem. Njegovu izvedbu snimio je drugi polaznik radionice, Martin Baće uz pomoć Gorana Škofića, a scenarij je supotpisala voditeljica radionice Duška Boban. Nastanku ovog trominutnog filma doprinijeli su i brojni drugi sudionici festivala.
U prostoru Salona Galić naći će mjesto i zvučni zapis Naše su ruke manje, nastao u sklopu projekta Fish Forward udruge za zaštitu prirode WWF Adria. Prevladavajuće je mišljenje da je ribarstvo muški posao pa bi mnoge mogla začuditi činjenica da na globalnom nivou gotovo 50% radne snage u ribarskom sektoru, uključujući ribolov i akvakulturu, čine žene. Također, 90% zaposlenih u procesu prerade proizvoda iz ribarstva na kopnu su žene. Unatoč širokoj zastupljenosti i važnoj ulozi, ženska radna snaga je najčešće nevidljiva. Autorica teksta monologa teksta, filmska radnica Karla Crnčević, osvrće se na rad žena kroz lokalni kontekst tvornica ribljih konzervi i njihovog nestanka, kojih je na istočnom Jadranu bilo oko 60, od čega je čak polovica bila na otocima. Te su tvornice snažno utjecale na obalne i otočne prostore, na zajednice i odnose, kao i na emancipaciju velikog broja žena. Karla Crnković potpisuje i popratni, eksperimentalni video, koji se bavi fenomenologijom filmske vrpce/proizvodne trake.
Još jedan rad u Salonu, instalacija Neli Ružić Ana nastala je u sklopu projekta Što je nama naša Dalmatinka dala/ Do konca, skrojene budućnosti. Dalmatinku Sinj kao tvornicu također vezujemo uz prve znakove emancipacije žena Cetinske krajine. Do konca je portret prostora te tvornice i portret ljudskog rada u tvornici, intiman doživljaj društvenih mijena. Dio rada čine i satovi koji su kao ready made objekti premješteni iz tvornice u izložbeni prostor. Portret ljudskoga, ali automatiziranog rada portret je bivše radnice Ane Radović prikazan kroz memoriju mehaničkog pokreta na kružnoj predilici, stroju na kojem je radila od 1963. do 1992. Prisjećanje pokreta koji je obavljala na stroju govori i o tome koliko ljudskoga tjelesnog rada koristi industrijska proizvodnja. Nakon dugo godina Ana priziva tjelesnu memoriju i izvodi pokret u praznom prostoru u tišini. Kako kaže umjetnica: Akcija je potresna na više razina: zbog osjećaja izgubljenosti jedne generacije čiji je polet zamišljanja budućnosti do kraja izbrisan u tranziciji, zbog njezina iskustva, ali i zbog same praznine koju ona uspijeva ispuniti pogledom koji opredmećuje ondašnji stroj i nit pamuka.
U Galiću će se predstaviti i segment umjetničkog istraživanja Retropolis: Naše zdravlje je u našim kojeg su provele umjetnice Stella Leboš, Luana Lojić i Maja Marković te kulturna i urbana antropologinja Sonja Leboš.
Ono je potaknuto radom arhitektice Zoje Dumengjić (1904.-2000.) Zoja Dumengjić tijekom života ostvarila je mnoštvo arhitektonskih objekata, pretežno javne namjene s naglaskom na zdravstvenu arhitekturu. Na pozadini globalne pandemije, obrisi zdravstvene arhitekture ocrtavaju se gotovo kao arheološki ostaci neke bolje prošlosti. Tendencije privatizacije zdravstvenih usluga brišu iz javnog pamćenja dostignuća socijalne medicine i rada Andrije Štampara i brojnih suradnika, među kojima je bila i Zoja. Svi umjetnički postupci uzimaju za zadatak obnavljati svijet koji se sastoji od mjesta i procesa kojima se prenose i realiziraju informacije koje ljudski organizam dobiva putem dodira: kako jednog ljudskog bića s kožom drugog ljudskog bića, tako i kože ljudskog bića s raznim materijalima i sirovinama koje nas okružuju, a koje milenijima (ponekad i odveć surovo) prilagođavamo svojim ljudskim potrebama. Ovaj je projekt i poticaj za novouspostavljenu suradnju HULU Split i KBC Split (čije je segmente Zoja projektirala) kroz osnivanje Galerije Zoja Dumengjić pri KBC Split, time direktno oživljavajući njezino naslijeđe, ali i evocirajući empatičnije, povezanije društvo. Galerija će započeti s djelovanjem u ponedjeljak 22.11.2021.
U utorak 23.11.2021. otvara se i izložba u Hrvatskom pomorskom muzeju Split gdje dvije autorice Nadija Mustapić i Matea Šabić Sabljić, izvode intervencije feminističkog predznaka u stalni postav. Matea Šabić Sabljić predstavlja brodice koje je sama izgradila u čast brodskim ženama/moreplovkama, junakinjama koje su svojim radom i djelovanjem kroz povijest dokazivale ravnopravnost i pomicale granice. Autorica od 2018. u svom studiju Radi/ona, u centru Zagreba, gradi brodice od drva i epoxy smole. One su funkcionalne, plovne, na vesla i jedra, tipa sailing kajaka, ekološke i neinvanzivne, ne zagađuju i ne uzurpiraju okoliš, pokreću se energijom čovjeka i prirode, potpuno uklopljene u krajolik. Drvo koje koristi za izgradnju autorica većim dijelom reciklira; od starih drvenih podova do kašeta od voća i povrća sa zagrebačke tržnice Dolac. Osam brodica zajedno čini flotu/instalaciju Brodi/onu koja će se po prvi puta predstaviti u ovom splitskom Muzeju, usred povijesnog konteksta pomorske povijesti i artefakata, koji svjedoče o povijesti kojom dominiraju muškarci. Paralelno, multimedijalna umjetnica Nadija Mustapić u video instalaciji Volim li svoj posao? supostavlja živote i poslove dviju žena variteljica iz brodogradilišta u Finskoj i Hrvatskoj. Obje snažne u svom radu, žene otkrivaju osobna iskustva i iznose mišljenje o položaju žena radnica u dominantno muškom radnom okruženju.
Ovo je samo kratki presjek događaja s kojima će se porinuti ovogodišnji Salon. Cjelokupna manifestacija traje do 16.12.2021., a izložbe u Salonu Galić i Multimedijalnom kulturnom centru do 04.12.2021. U razdoblju Salona desit će se nekoliko diskurzivnih programa poput predavanja Duje Jakovčevića, Počeci feminizma u Dalmaciji u Galeriji KVART. Za 4.12.2021. predviđena je audio-vizualna i plesna izvedba Koreografija utopije 3 za zaboravljeni prostor Akvarija na Bačvicama trojca Sonja Pregrad, koreografkinja -Tin Dožić, multimedijalni umjetnik -Andro Giunio, dizajner vizualnih komunikacija i eksperimentalni glazbenik.
