Almissa Open Art  već devet godina djeluje s misijom dovođenja najrecentnijih kulturno-umjetničkih praksi u Omiš, decentralizirajući tako epicentre kulturne produkcije novomedijske umjetnosti prema periferiji. Disperziranjem manifestacija suvremene umjetnosti na manja mjesta, svake godine sa svježim eksperimentalnim pristupom, stvara se senzibilitet kod nove publike koja nije dio umjetničkog svijeta tako da maksimalno usmjerava provincijalnu  lokalnu zajednicu prema kritičkim, refleksivnim i inovativnim programima suvremene umjetnosti.

I ove godine spremamo kulturnu poslasticu u Omišu, u trajanju od 9. - 14. kolovoza 2018. u javnim gradskim prostorima, utvrdi Mirabeli i  Muzeju Grada Omiša.

Izložbom Antuna Maračića  "Ispražnjeni okviri – Iščezli sadržaji, 1991.-1994. / 1991.-2017." otvaramo  festival kojega ove godine kustoski potpisuje Siniša Labrović pod naslovom " Začepi, molim te!"

Izložba se otvara u 9.8. u 21 sat u Muzeju Grada Omiša.

Antun Maračić je 1994. godine, te ponovno 2017. natpisnim pločicama na kojima je pisalo 'Ispražnjeni okviri, iščezli sadržaji' obilježio desetke praznih okvira oglasnih ploča zaostalih na pročeljima zgrada širom Zagreba.

Ta intervencija u javnom prostoru, nastala je na principu aproprijacije poznate u konceptualnoj umjetnosti: u svakodnevnom okolišu umjetnik uočava znak, a u njemu prepoznaje određeno značenje.

 U ovom slučaju prazni okviri koje je obilježio upućuju na opće stanje u društvu, na odlazak ljudi, na nestanak djelatnosti, na odsutnost vrijednosti... 

 Almissa Open Art je od početka zamišljen kao festival suvremene umjetnosti, ali je naglasak stavljen na performativne programe koji su pretežno prezentirani na tvrđavi Mirabelli. Iako su se na festivalu do sada radile i izložbe, akcije, instalacije i intervencije u javnom prostoru, Almissa je tako postala sinonim za festival performansa. 

Da festival ne bi postao konvecionalan i društveno prihvatljiv, organizatori su morali napraviti gestu postavljanja novih kriterija pa su s tvrđave odlučili sići na gradske ulice i trgove bez točne najave programa i postavljanja umjetnika u prvi plan kroz predstavljanje i najavljivanje njihovih nastupa. Na taj način su dobili publiku koju u suprotnome ne bi imali, ljude koji nisu bili sigurni što se događa i o čemu se u stvari radi. Bili su tako u direktnom kontaktu s ljudima, ne s publikom, a to im je otvorilo jednu novu dimenziju, novi doživljaj i novu percepciju festivala.

Almissa nije željela biti jedna od sastavnica Omiškog kulturnog ljeta u lepezi ponude kulturnog turizma, koje uz Festival dalmatinskih klapa, Gusarske večeri, Gusarsku bitku, folklorne večeri, ribarske večeri, pučke fešte i druge manifestacije participira u proizvodnji ljetnog privida blagostanja. Tragali su za novim pristupom upuštajući se u rizik, eksperiment, formu koja nije provjerena i oblikovana vrijednosnim mjerilima. Težili su samoistraživanju i samopromišljanju mimo već ustaljenih praksi i zadanih mjerila i ideologija, odsustvu ega i samoprezentacije s namjerom da budemo jednaki s ostalima, pomiješani sa stanovnicima Omiša i njihovim gostima.

Oksfordski rječnik kao Međunarodnu riječ godine za 2016. proglasio je složenicu "post-truth". Riječ bi se mogla prevesti kao "nakon-istine", a ono "post", ili "nakon", ne označava vrijeme koje dolazi nakon nečega, nego prestanak važenja nekog koncepta, u ovom slučaju "istine". Australski Macquarie rječnik kao riječ godine proglasio je "fake news" – "lažna vijest", najviše zahvaljujući poplavi lažnih vijesti u Americi tijekom predsjedničkih izbora. U isto vrijeme u optjecaj je ušla i fraza "alternative truth" – "zamjenska istina", najviše korištena od Donalda Trumpa i  njegovih suradnika. Svi ti izrazi sugeriraju dolazak "post-činjeničnog" vremena u kojemu istina i fakti uzmiču pred emocijama, uvjerenjima i retoričkim kreacijama u svrhu ostvarenja raznih probitaka. Kao da se označitelj i označeno rastaju, a da li jednom zauvijek, to ćemo vidjeti. I kao da retorika ne treba više stvarnost kao svoju potvrdu, čak ne niti kao svoje ispunjenje, nego kao odraz koji samo podsjeća da je nekad davno postojala istina i realnost koje su bile nezavisne, utemeljujuće i provjerljive referentne točke. Jer vrijeme "alternativne istine" nije više vrijeme u kojima se možemo osloniti na razliku između istine i laži. Filozofsku najavu onoga što je sada grunulo imamo u radu francuskog filozofa Jeana Baudrillarda s njegovim tezama o hiperstvarnosti, simulakrumu i simulaciji, a simplificirano se radi o tezi da je medijska stvarnost zamijenila onu "pravu". Također, novi mediji i tehnologije omogućili su gotovo svakome na zemlji da može iskazati svoju istinu, a što je možda rezultiralo time da se više nikoga, pa ni sebe, ne može čuti uslijed nastale buke. Na istu činjenicu nadovezuju se i podaci o sve većoj kontroli i manipulaciji kojoj smo podvrgnuti jer vladari i moćnici nikada nisu bili zainteresirani da se ona istinska alternativa čuje i zaživi u javnom prostoru. Pa se može reći da se danas krećemo između dva pola: zaglušujuće galame koju proizvodimo svi izvikujući svoju istinu i tišine cenzure koju proizvode moćni u brizi da se dobar glas ne čuje. Retorika i stvarnost, brbljanje i cenzura, istina i laž – i jezik kao mjesto u kojemu se i kojim se rečene razlike i istosti ostvaruju. Jezik kao mjesto susreta čovjeka i čovjeka, čovjeka i društva, čovjeka i prirode... Zato je možda dobro vrijeme da se sljedeća Almissa u Omišu dogodi pod naslovom "Začepi, molim te!".