Izraelac Boaz Arrow Aquino jedan je od onih kojima skateboarding nije samo sport, već način života. Poznat je kao jedan od vodećih sportaša urbane ulične skateboarding scene u kojoj različite elemente urbanog okoliša skateri koriste kao prepreke i osmišljavaju složene staze s mnogo prepreka na kojima mogu pokazati svoje freestyle umijeće.
Boaz je ovog ljeta boravio i u Split gdje je skejtao na krovu bazenskog kompleksa * na Poljudu, pritom se obračunavši i s vlastitim strahom od visine. A evo skraćenog opisa njegova boravka u Splitu i ilegalnog poduhvata na krovu bazena.
"Moj dobar prijatelj i umirovljeni profesionalni vozač BMX-a, Jurica Barać, nazvao me kako bi sa mnom podijelio ideju o tome da dokumentiramo skejtanje na krovu zgrade na sunčanoj obali Hrvatske. Moj odgovor odmah je bio ‘Da’, no nisam imao pojma u što se upuštam. U ekipi su bili Jurica (glava cijelog projekta/izvanredan ekstremni biciklist), Tomislav Može (slavni fotograf/alpinist koji se ne boji visine), Ervin Husedžinović (snimatelj/WanteD crew) i ja, Boaz Aquino (skejter koji se boji visine).
Tek kad smo stigli na odredište, shvatili smo koliko je visoka i nepovezana zgrada na čijem krovu bismo trebali skejtati. Tad sam prvi put u životu vidio zvijer od betona. Kad mi je Jurica tek pristupio s idejom o projektu, vidio sam samo neke fotografije slikane iz zraka na kojima krov izgleda kao veliki betonski val. Nisam mogao vidjeti koliko je vrh krova visoko od tla.
Da bismo se popeli, morali smo preskočiti ogradu, zatim se popeti uz strmi blok na samom rubu krova i tek smo na vrhu uspjeli doći do ‘mekanog’ dijela krova na kojem bih trebao voziti. Kad sam opipao površinu krova, osjetio sam da je još vlažna od jutarnje magle. Sjedili smo i čekali da se osuši, nadajući se da nas nitko neće vidjeti i zvati policiju. Blago rečeno, bio sam prestrašen. Prošetao sam kako bih provjerio hoće li se uskoro osušiti, ali počeo sam se klizati i završio na ‘mekanom’ dijelu krova. Uhvatila me panika i počeo sam se spuštati na sigurno, čvrsto tlo, prilično siguran da mi je lice u tom trenutku bilo potpuno blijedo. Pokušati ćemo sutra...
Ostatak dana uglavnom smo proveli odmarajući se i osvježavajući od prevrućih 39 stupnjeva. Navečer smo šetali splitskom lukom tražeći zanimljiva mjesta za vožnju skejtom. Naišli smo na brodove koji su se nalazili na kopnu, iskoristili ih kao prepreke i napravili odlične fotografije kojima smo zabilježili i akciju i prelijepo Jadransko more. Bilo je veoma lijepo i počeo sam se osjećati sigurnije u vezi s projektom. Navečer smo otišli na večeru koja je bila odlična, a zatim smo na splitskoj Rivi poslušali koncert dvojca 2Cellos. Prekrasno je bilo vidjeti cijeli grad kako slavi život, pleše, smije se i uživa u životu. Taj ugođaj pomogao mi je opustiti se i izbrisati iz glave cijelu situaciju.
Idućeg jutra kad smo stigli do odredišta, najprije smo napravili nekoliko fotografija u blizini 'naše' zgrade. Bilo je podne, sunce je pržilo, gledao sam u krov pokušavajući ga izmjeriti u svojoj glavi. Ja i fotograf Tomislav Može počeli smo se penjati prema krovu. Bio sam potpuno koncentriran i sav je strah nestao, moja je misija jednostavna: spustiti se s najvišeg dijela krova bez da nas itko uhvati. Uspjeli smo se popeti do krova, ali čim sam počeo skejtati, plivačica s bazena ispod nas počela je vikati da se maknemo ili će zvati policiju. Brzo sam se spustio s vrha krova, a spretni Tomislav uspio je fotografirati spust i ogromni krov.
U manje od minutu spustili smo se s krova, spakirali stvari u auto i već nakon deset minuta bili na autocesti za Zagreb. Neuhvaćeni, neozlijeđeni i, što je najvažnije, imali smo dokaze o pothvatu s krova."
ČITAVU FOTOGALERIJU POGLEDAJTE NA NAŠOJ FACEBOOK STRANICI
