Fantastično, doista fantastično je slušati najave, planove i ideje koje su nas kao plimni val poklopile nakon otkrića – tako kažu – amfiteatra pod današnjom ulicom Domovinskog rata. Ne možemo ni zamisliti što će se tek dogoditi potvrdi li se još fantastičnija teza da bi tu negdje, između općine i Dioklecijanove palače, trebao biti i antički stadion na kojem su se utrkivali konji kao u Ben Huru.
Em će se sve to valorizirati kao sjajan doprinos turističkoj ponudi grada, jer kulturni turizam je ono na čemu treba graditi budućnost. Sigurno će uletjeti i poneki europski fond, prijave samo što nisu napisane. Kako bi divno bilo da sve to bude otkriveno, pa pokriveno nekim staklenim pokrovom, da svaki putnik namjernik zna u kakav je zlatni arheološki rudnik došao. Dobro, u međuvremenu će se to konzervirati, pa pokriti asfaltom, jer investicija u šoping centar ne smije čekati, ali čim napišemo onu prijavu za Bruxelles, sve će doći na svoje. Ni Dioklecijan to ne bi bolje zamislio.
I dok tako političari, konzervatori, turistički djelatnici nude rješenja što sve treba napraviti, nitko da pogleda tamo malo zapadnije, gdje već koje desetljeće stoji neka rupa, a u rupi neki ostaci, kažu da se zovu Ad Basilicas Pictas. Letjeli su planovi kako valorizirati taj "Split stariji od Splita", kako se nalazištu laskalo u to vrijeme. I onda je rupa polako postala deponij, stakleni kavez pretvoren u kontejner, a valorizacija je čekala, i čekala, dok nije došlo nešto novo što treba valorizirati, jer uvijek treba ići naprijed, zar ne? Do sljedeće prilike.
