Rijetki putnici koji zalutaju na splitski "divlji istok", skrenuvši sjeverno s poludovršene Vukovarske ulice i zaputivši se na Kilu, naći će se oči u oči s potencijalnom klicom civilizacije u tom dijelu grada. Naime, građevinska tvrtka Elanija upravo privodi kraju betonske radove u izgradnji 13 katova visokog stambenog nebodera. Jednog od planiranih sedam. Radi se o cijelom jednom kvartu, koji bi mogao naznačiti konačnu prekretnicu u dosadašnjoj politici spram tog dijela grada kojeg se svaki normalan građanin srami.
Taj dio grada, potpuno lišen urbanog planiranja i infrastrukture, te umalo do kraja devastiran divljom gradnjom, danas je jedan od rijetkih lokaliteta na koje se Split uopće može širiti. Nedostatak zemljišta na poluotoku će u godinama koje slijede zasigurno prisiliti investitore na otkup zemljišta istočno od obilaznice i na konačnu urbanizaciju tog prostora. Stanovi na Kili, City Center One i (još uvijek sudskim sporovima opterećena i nedovršena) Vukovarska ulica prvi su koraci u tom dugom i mukotrpnom procesu.
No, kako to kod nas često biva, ni ova priča nije lišena, u nedostatku bolje riječi - "balkanizma". Naime, ovo je još jedna u nizu crtica koje slažu dugu priču o Željku Kerumu, njegovim poslovnim ambicijama, predizbornim obećanjima i ultimativnoj nesposobnosti da realizira obje stavke.
Svi se dobro sjećaju 2009. godine i bajkovitih priča o gradu "bez nezaposlenih i podstanara". Puna su tada Kerumova usta bila poticane stanogradnje i senzibilnosti prema ljudima na POS-ovoj listi. Njih 700 veselilo se kada su im prezentirani planovi za gradnju sedam nebodera na Kili, a svaki sa 100 stanova za 1000 eura po kvadratu. Kao odgovor na navodno spori državni POS, osnovana je i gradska tvrtka "Split gradnja", a cijena kvadrata je kalkulirana točno onoliko koliko je potrebno da se pokriju troškovi projektiranja, gradnje i nadzora. Onda su se zaredale priče o 23-godišnjem nećaku investitoru, sumnjivom toku novca, kontroverznoj zamjeni zemljišta s IGH, političkom otezanju, te konačno o potpunom odustajanju od projekta.
Umjesto da ispoštuje ranije predviđen fond jeftinih stanova, u hitnoj potrebi za novcem, Kerum(ov nećak) prodaje zemljište i projekt tvrtki "Elanija", obvezujući ju da samo prvih 100 stanova proda po ranije ugovorenoj niskoj cijeni. Sljedeća dva nebodera koja su na redu za izgradnju i čija realizacija kreće uskoro, prodavat će se po tržišnim cijenama, a stanari s originalne POS liste su još jednom ostali izigrani.
Tu nije bio kraj ove priče, jer krajem prošle godine gradska vlast povlači još jedan, u najmanju ruku čudan, potez. Najavljuje ponovno pokretanje davno obustavljenog državnog projekta POS, te planira izgradnju 350 stanova na parceli lociranoj odmah do one u posjedu Elanije. Zašto je POS najednom ponovo postao prihvatljiv? Dovoljno je pogledati kojom brzinom se približava 19. svibnja, nedjelja planirana za nove lokalne izbore.
Bilo kako bilo, ostaje još za naglasiti kako, čak i ako se ovi projekti realiziraju, opet nije sagledana šira slika. Ponovo nisu uređene pristupne ceste, a u budućim kvartovima nema nikakvih potrebnih sadržaja. Ne poduzme li se nešto po tom pitanju, dobit ćemo još jedan Pazdigrad, kvart čija djeca idu u kilometrima udaljene škole i čiji roditelji svaki dan strepe za njihovu sigurnost, samo zbog toga jer se nikome nije isplatilo tratiti dragocjeno zemljište na gradnju dječjih igrališta i parkovnih površina.
Uistinu je žalosno promatrati ovaj urbanistički korak unazad koji je Split učinio nakon rata. Žalosno je i to da je komunistička vlast u drugoj polovici 20. stoljeća imala više sluha i senzibiliteta spram realnih potreba tadašnjih građana. Današnja trka za profitom, potpomognuta manjkom potrebne zakonske regulative, rezultirala je nehumanim betonskim džungalama koje ne služe nikome osim odabranoj manjini koja se već desetljećima brine da stvari ostanu upravo ovakve kakve i jesu.
