Prije nekoliko dana pažnju javnosti zaokupio je ambiciozni projekt povezivanja hrvatskih otoka u režiji tvrtke Jelić inženjering. Oni su županima, gradonačelnicima i načelnicima općina predstavili svoj inovativni način gradnje podmorskih tunela, koji bi trebao omogućiti jeftinije povezivanje kopnenih masa. Njihova želja je na ovakav način ponuditi jeftinu alternativu mostu te povezati kopno s Pelješcem, pojedine otoke s kopnom, poput Brača i Ugljana, ali i otoka međusobno, poput konekcije Brač-Hvar i slično.
Tehnika izgradnje je donekle slična postojećima, barem u onom dijelu koji uključuje izgradnju betonskih sekcija tunela na tlu te njihovo potapanje na željenoj lokaciji. Inovacija je u potpornim stupovima koji bi cijelu konstrukciju nekoliko metara uzdignuli iznad morskog dna. Time bi se, prema autorima ove zamisli, vršio manji utjecaj na morski ekosustav.
Iako je u svakom slučaju pohvalno vidjeti hrvatske inženjere s novim zamislima, moramo si ipak postaviti neka pitanja. Ako je primarni cilj ušteda financijskih sredstava, nije li onda jednostavnije odbaciti cijelu priču o temeljenju i nosivim stupovima te tunel položiti na samo dno kao što rade sve ostale građevinske tvrtke na planetu? Izdizanje tunelske cijevi ne predstavlja samo financijski izdatak, već postavlja i brojna sigurnosna pitanja. Kako bi se takva struktura nosila s morskim strujama? Veća površina izložena moru znači i veću površinu koju treba kvalitetno štititi od opasnog prodora vode.
Također, moramo si postaviti pitanje o generalnoj opravdanosti gradnje 13km dugog tunela prema Braču. U svijetu postoje mnogi podmorski tuneli, ali oni povezuju goleme cjeline. Hokkaido u Japanu (5,5 milijuna ljudi), Veliku Britaniju (60 milijuna ljudi) i tako dalje. Brač je otok s 15,000 stanovnika, što bi bio ekvivalent dva omanja splitska kvarta. Povezivanje većim brojem trajekata i katamarana se čini mnogo logčnijim potezom, barem u jeku financijske krize koja nas je zadesila.
Ne smijemo zaboraviti i na „brodarski lobi“ kojemu ova ideja sigurno nije simpatična i koji će učiniti sve da se nastavi s plovidbom u ovakvom ili većem obujmu. Tu je i Luka Split, koja se već godinama hvali s pozicijom treće na Mediteranu po broju putnika. Gradnja tunela bi te brojke radikalno umanjila kao i financijsku dobit tvrtke. Ta dva faktora nisu zanemariva i hvatanje s njima u koštac će biti izazov svakoj kompaniji.
I za sam kraj postavlja se pitanje prioriteta. Dok mi pričamo o povezivanju Brača sa Splitom, vizionarski projekt Ante Kuzmanića – kilometar i pol dugi most preko Kaštelanskog zaljeva, već desetljećima skuplja prašinu. Ovaj projekt, koji prije svega zahtjeva konsolidaciju vlasti Grada Splita i okolnih općina bio bi golemi korak naprijed za grad pod Marjanom. Povezivanje Splita, Solina i Kaštela u još čvršću cjelinu nego sada omogućilo bi ubrzani razvitak sviju. Split bi dobio novi prostor za širenje, a Kaštelani puno bržu i jeftiniju vezu s centrom. Također, u kombinaciji s tunelom kroz Kozjak i spoj na čvor Vučevica, put za Zagreb bi se reducirao za punih 20km. Jednog dana, kada odgovorni konačno shvate što se ovakvim projektom može ostvariti, te kada ga izvedu, onda ćemo moći razmišljati o povezivanju Brača sa kopnom. Nadajmo se samo da tu priču neće dočekati naši praunuci.
