Split je grad mnogih podzemnih misterija. Od brojnih poznatih i nepoznatih ratnih bunkera na koje se dan danas nailazi, preko napuštenih željezničkih tunela, sve cijelih podzemnih vojnih baza, poput dviju lociranih u Žrnovnici. No možda i najmisteriozniji objekt potjeće još od antičkog doba. Naravno, radi se o 1700 godina starom Dioklecijanovom akveduktu, sagrađenom istovremeno kad i slavna palača, kako bi car imao dovod kvalitetne izvorske vode za piće, kupanje i zabavu.
Radi se o iznimnom građevinskom poduhvatu kada uzmemo u obzir da je vodovod, sa crpilištem na rijeci Jadro, dugačak preko 9 kilometara, te da kontinuirano prati nagib od 3%, bez obzira na teren kojim prolazi. Visinska razlika između početka i kraja je 33 metra. Stoga na ulazu u grad primjećujemo monumentalne kamene lukove nadzemne sekcije duge 180 i visoke 16,5 metara. No krećući se dalje prema Splitu, vodovodu se gubi svaki trag. Kanal se spušta duboko pod zemlju i nastavlja dalje ispod Brda, Ravnih njiva i Kopilice, sve do današnje Općine, gdje se, prema mnogim teorijama, nalazio veliki rezervoar odakle se voda dalje distribuirala manjim kanalima. Dio podzemne sekcije prolazi kroz kompaktnu stijenu, čvrstu tupinu, što tehnički aspekt prokopavanja ovog tunela čini još fascinantnijim.
Akvedukt je devastiran u 6. stoljeću za vrijeme Gotskih ratova. Sljedećih 13 stoljeća neće biti u funkciji, sve do 1880. godine, kada ga obnavlja slavni splitski gradonačelnik Antonio Bajamonti. Upravo povodom povijesnog dovođenja vode u grad, sagrađena je i slavna Monumentalna fontana. Nadzemni dio je obnovljen u nešto jednostavnijem obliku, a podzemne sekcije narušenog integriteta ojačane su glatkim kamenim pločama. Antički akvedukt koristio se sve do 1932. godine, dok nije sagrađen zasebni vodoopskrbni sustav. Od tada njime teče samo višak vode. Bilo kakvo korištenje te vode zabranjeno je 1948., nakon izbijanja epidemije tifusa. Konačno, 1979. godine, kanal je prekinut nizvodno od križanja Ul. Domovinskog rata i Puta Stinica.
Točna trasa vodovodnog tunela danas je uvelike nepoznata, a na nju se nailazi slučajno, kao u slučaju građevinskih radova na zgradi POS Brodarica, gdje je prije desetak godina jedna sekcija otkrivena, konzervirana i izložena unutar garaže stambenog objekta. Jedan od najbitnijih lokaliteta za istraživanje podzemnog dijela akvedukta danas se nalazi na Ravnim njivama, s ulazom na malenoj travnatoj površini na križanju Sarajevske i Boktuljinog puta. Tamo nas je poveo Tonći Rađa, iz splitskog Speleološkog društva „Špiljar“. Tonći ima 40 godina iskustva u istraživanju podzemnih lokaliteta diljem svijeta, što prirodnih, što umjetnih. Rezultat njegovog rada je i otkriće čak 80 novih životinjskih vrsta. Trenutno sa svojim suradnicima radi na osposobljavanju pristupa podzemnoj sekciji akvedukta, a autor ovih redaka je dobio jedinstvenu priliku da provjeri napredak radova.
U pratnji pirotehničara i speleologa Nikole Brnade, s Tonćijem ulazimo u kućicu lociranu u spomenutom parkiću. Navlačimo ribarske čizme, stavljamo kacigu i započinjemo dugo spuštanje strmim antičkim stubištem. Radi se o jednom od nekoliko pristupnih puteva koje su Rimljani sagradili kako bi iznosili građevni materijal, te vršili inspekciju i održavanje vodovoda. Pristup je često bio u obliku običnog šahta, no na ovoj lokaciji imamo kompletno sačuvano stubište koje vodi oko 15 metara pod zemlju. Na kraju nailazimo na veliki otvor i rupu dubine desetak metara, na čijem dnu čujemo žuborenje vode. Upravo na ovoj lokaciji su članovi „Špiljara“ montirali metalne stepenice koje vode oko 6 metara dolje, prema nevelikoj metalnoj platformi. Sa nje prelazimo na tanke metalne ljestve i spuštamo se dodatnih 3 metra, sve do samog tunela. Spomenute ljestve će uskoro također zamjeniti stabilnije metalne stepenice, čime će se prilaz znatno olakšati. Valja naglasiti i kako je konstrukcija potpuno samonosiva i niti malo ne utjeće na samu strukturu objekta, čime je izbjegnuta potencijalna problematika sa konzervatorima.
Nalazimo se u samom akveduktu, te stojimo u oko 30 centimetara bistre izvorske vode koja polako teče prema zapadu. Temperatura je iznenađujuće visoka, a zrak je u potpunosti zasićen vlagom. Iz usta izlazi para, a na lice izbija znoj. Najprije krećemo prema Solinu, tijesnom sekcijom visine samo 160 i širine 70 centimetara. Zidovi su glatki, a na početku je naznačena 1905. godina. Radi se o dionici koja je obnovljena u doba austrijske vlasti. Nakon dvadesetak metara stižemo i do originalnog rimskog tunela, nešto grubljih zidova i podloge. Voda na tlu se uzburkala i postala muljevita, a povećava se i njena dubina. Pojedini djelovi su djelomično zatrpani kamenim materijalom, pa provlačenje postaje sve teže. Okrećemo se na drugu stranu, vraćamo do okna i krećemo prema centru Splita. Ova sekcija je visoka oko tri metra i mnogo šira, što šetnju čini znatno ugodnijom. Sa stropa vise stalaktiti, a tamni tragovi na zidovima indiciraju da je razina vode nekoć bila mnogo viša – oko jednog metra. Nakon pedesetak metara dubina vode postaje tolika da je nemoguće nastaviti bez adekvatnije opreme. Nakon oko pola sata istraživanja, vraćamo se natrag do okna i penjemo na površinu. Tonći priča kako su prije nekoliko godina s ronilačkim odijelima prevalili oko 350 metara tunela prema zapadu, no na koncu ih je zaustavila šuma korijenja stabala i djelomično urušavanje svoda. Proći će još neko vrijeme dok se cijela trasa ne istraži i precizno mapira.
U međuvremenu, SD „Špiljar“ u garaži Brodarice planira postav izložbe fotografija akvedukta, odakle će zainteresirani biti u mogućnosti krenuti na obilazak podzemne sekcije na Ravnim njivama. Biti će im omogućeno korištenje zaštitne opreme (ribarske čizme i kaciga), a stručna pratnja će se sastojati od dva speleologa. Prve ture bi mogle krenuti već početkom sljedeće turističke sezone, a Splićani će dobiti jedinstvenu priliku da razbiju monotoniju, te malo bolje zagrebu ispod površine svoga grada.
Na linku se nalazi potpuna GALERIJA SLIKA.
