U svom poduljem glazboslušačkom vijeku, dobila sam brojne preporuke i savjete čiji album poslušati, koga pogledati uživo, čiji je videospot upečatljiv i poseban… No, već godinama svako malo je konstantno i od različitih ljudi izlijetalo otprilike "Moraš pogledati Springsteena ako imalo držiš do sebe!". Ukazivale su se prilike, naročito zadnjih godina kad je veliki The Boss postao naročito aktivan i s izdavanjima albuma i s koncertnim turnejama, pa i koncertima u našoj blizini. Baš zato ne znam što sam zapravo čekala do koncerta u Trstu 11. lipnja ove godine.
Po dolasku u Trst cilj je bio doći što bliže pozornici, a izabrali smo ga ravnajući se po brojnim youtube videima i usmenim legendama u kojima Springsteen ima fenomenalnu komunikaciju s publikom. Misija je bila uspješna i ulovili smo jako dobru poziciju u fan pitu. Čekanje od ulaska oko 17 sati do početka koncerta malo iza 21 sat, moglo je započeti, a osobno sam ga odradila kao prava kulerica koja je bila na brojnim koncertima i koju prepun stadion koji nestrpljivo čeka glavnu zvijezdu, ne impresionira baš previše. Sada mogu priznati - nisam baš znala što me zapravo čeka. I mene i taj prepuni stadion Nereo Rocco u Trstu.
Nešto iza 21 sat počinju jedan po jedan izlaziti članovi E-Street Banda, i nikako im kraja. To nije bend, to je orkestar, i to orkestar glazbenika s vrhunskim i raznolikim umijećima, koja su prezentirali tijekom cijelog koncerta. Uzbuđenje na vrhuncu, a sasvim nonšalantno na pozornicu izlazi Bruce, maše publici, smije se, ljudi vrište iz petnih žila… "Buona sera, Trieste!" očekivano progovara na mikrofon. "Dobra večer, Croatia! Kako ste?" - pola stadiona koji je bio hrvatska publika u deliriju i nevjerici… Ludilo od 3 sata i 25 minuta je moglo započeti.
Nevjerojatno jednostavno i brzo se na cijelom stadionu stvorilo ozračje kao da više ništa nije bitno, a Boss i bend su već prašili prve taktove moćne Badlands. Nastavljaju u sličnom tonu kombinirajući brojeve s posljednjeg albuma, svojevrsnog remek-djela Wrecking Ball i nekih starih hitova. Od samog starta najviše od svega me fascinirala iskrenost njegovih izvedbi, toliko srčano, predano i s nestvarnom lakoćom izvedene stvari, kao da su skladane netom prije izlaska na pozornicu i kao da su i on i cijeli bend jedva dočekali da ih prezentiraju publici. Tijekom svirki solaža, dolazi niže ispod pozornice, pruža ljudima ruke i djeluje kao da se jedva suzdržava od toga da jednostavno skoči u publiku i izgrljušti se sa svima.
Svaka nova pjesma iščekuje se s nestrpljenjem jer - možda je Boss vidio transparent s glazbenom željom u publici i odlučio da baš ta bude iduća izvedena. On samo svojoj moćnoj mašineriji E-Street Bandu kaže koja je pjesma, da znak i savršena izvedba kreće. Nebitno kada su je zadnji put izvodili, pjesma se odsvira od A do Ž bez ikakvih popratnih poteškoća. I na koncertu u Trstu bilo je nekoliko sretnika kojima su ispunjene želje (Downbound Train, Rosalita…), a još je više bilo sretnika koji su izvedeni na pozornicu na kojoj su pokazali svoje pjevačko ili plesačko umijeće. Posebno dirljiv trenutak bio je onaj koji je već i tradicionalan kada Bruce tijekom izvedbe Waitin' On A Sunny Day na pozornicu izvuče dijete iz publike i prepusti mu pjevanje refrena. S ovog koncerta jedan malac će otići s uspomenom za ostatak života kad ga je veliki gazda iščupao iz pomahnitale publike, pa je djetetu ispala tenisica koju mu je zatim netko dodao, a Bruce mu je uzeo iz ruke i uvalio mikrofon. Kralj drži znojavu tenisicu, a malac pjeva suzavih očiju i vjerojatno misli da sanja.
Pjesma za pjesmom, minute se nakupljaju, za njima i sati, a zabava s kakvom je započeto, ne jenjava ni u jednom trenutku. Dobili smo cijeli kolaž žanrova i umijeća preko brojeva kao što su vrhunski soul coveri The Way You Do the Things You Do od The Temptationsa tijekom koje je svoja glazbena i plesna umijeća prezentirao i novi Clemons, nećak lani preminulog velikog Clarencea Clemonsa, mlađahni Jake i 634-5789 od Wilsona Picketta, zatim Shackled and Drawn, uvijek dirljiva The River, zborski otpjevana Because the Night, Thunder Road, pa početak bisa s usijanom Born in the USA, u nastavku još luđa Born to Run… Tri sata koncerta su već odmakla, a bend počinje taktove Dancing In the Dark dok Bruce sa svakog kraja prvog reda publike izvlači po jednu presretnu dušu i svakoj daruje ples s različitim članovima benda. On sam zaplesao je s gospođom čija kćerka ga je transparentom zamolila da zapleše s njenom mamom. To mu sigurno nije teško palo :) Došla je i posljednja, Tenth Avenue Freeze-Out, s video posvetom preminulom The Big Manu na koju je publika srčano otpljeskala. Naklon i svjetla, ushićeni ljudi ispraznili su svaku emociju iz sebe i dobili za uspomenu sjajnu večer.
Nije to bio koncert s pozornicom po zadnjem kriku tehnologije, ni koncert s vrhunskim light showom, ni ludim video projekcijama, ni s kostimima koji se mijenjaju svakih nekoliko pjesama, ni s mišićavom plesnom trupom… To je bio koncert koji je imao "samo" glazbu, savršenu od početka do kraja, koja se uspjela uvući u uši i na usne svakoga tko se našao tamo, koncert bez velikih govorancija i poruka, koji govori sam za sebe. A kralj je skupa sa svojim bendom postigao ono što vjerojatno nijedan relevantan izvođač danas ne može - da se svi osjećaju važnima i zanimljivima i da mu je upravo mali čovjek najveća inspiracija. Možemo se još samo nadati da će idućom prilikom dolutati i u našu malu Hrvatsku i pokloniti nam večer u kojoj će barem nakratko otjerati sve naše nevolje i učiniti nas važnima.
Foto: Nikola Smernić
