O njima se priča kao o balkanskom System of a Down i Gogol Bordellu. Oni ipak nisu balkanski nego američki bend, iako pjevaju na bosanskom. Oni su Kultur Shock i u četvrtak 4. kolovoza će u sklopu Europske turneje povodom 20 godina rada svirati u Zadru na Trgu Sv. Dominika u 22 sata. Pred jedini dalmatinski koncert ove turneje smo popričali s Đinom Jevđevićem (Gino Yevdjevich), pjevačem i glavnim pokretačem ovog kultog benda.

Koji koncert vam je u ovih 20 godina postojanja benda ostao najviše u sjećanju, bilo po dobru, bilo po lošemu?
To je nemoguće reći. Ovo nije hvaljenje nego statistički podatak: mi smo od turneje 2001. do 2014. odsvirali tisuću koncerata, a na to nadodajte još 100 ili 200 nakon toga. U to uračunajte i pauzu od godinu ipo kada sam branio magisterij iz psihologije i pisao knjigu. Teško je izdvojiti samo jednog, možda njih nekoliko, na primjer, tajni koncert u Sportskom centru Skenderija u Sarajevu, u Zagrebu je uvijek odlično, zadnji koncert u Močvari je bio ludilo, ma svi su zapravo u Močvari bili dobri, pa u Sofiji kad smo snimali album, Istanbul prvi je bio ludilo isto, kao i ovaj zadnji, Pariz prvi, Berlin... U Barceloni je bio naš prvi koncert u Europi nakon što je bend nastao, u Puli je bio prvi balkanski koncert... Ne znam što da kažem, nemoguće je jednog izdvojiti.

Kako svoju glazbu objašnjavate ljudima koji nisu s Balkana i niti su porijeklom odavde?
Pa to je većina ljudi kojima mi sviramo! Jedino kad sviramo na Balkanu je većina naše publike. Kako god okreneš, mi smo američki bend, a ne balkanski, i zbog toga ne sviramo po mjestima gdje sviraju ljudi s Balkana kad dođu u Ameriku. Oni sviraju za naše ljude koji su tamo, mi ne sviramo samo za naše i ti naši ljudi koji žive tamo nama ne dolaze na koncert. Ovo je malo širok odgovor na kratko pitanje, ali mislim da je vrlo važno da se to razumije: nemamo ništa protiv generalne publike, u to spada i moja kompletna rodbina, uključujući i moju majku, ali mi ne sviramo za njih. Niti su oni pretjerano zainteresirani biti na našem koncertu, a da budem potpuno iskren, poslije 20 godina nemam što kriti, nismo ni mi zainteresirani da ih tamo vidimo. Reći ću i zašto. Generalna publika su divni ljudi, privređuju, rade, poštuju svoje obitelji, i tako dalje, međutim, nisu toliko važni. Oni slušaju ono što je popularno u tom momentu i kada sviraš u velikoj dvorani, moraš biti spreman na to da je 90% ljudi tu jer si u tom trenutku popularan na televiziji. Nije tako samo kod nas u bivšoj Jugoslaviji ili na širem Balkanu, Bugarska, Turska, tako je i u Zapadnoj Europi i Americi.

Njihov fokus je, to je nevjerojatno, godina ipo do dvije godine dana, poslije toga idu na stvari koju su im bolje i intersantnije. David Bowie je jedina osoba na svijetu koja je to shvatila na vrijeme pa je poslije Wembley stadiona rekao da više neće svirati stare pjesme. I od tada je svirao samo nove pjesme i to u prostorima do 2000 ljudi. Teško ljudima padne, pa te naviju na televiziji i radiju, napuniš dvije, tri dvorane, ne kontaš da je to sad činjenično stanje stvari da tebe ti ljudi vole. Ali oni tebe ne vole, oni su tu zato što su svi tu. Ti konkretno u svakom gradu možeš imat do 500 ljudi i to je to. Svi mi na svijetu, bez obzira koju glazbu svirali, možemo biti dobri za od 100 do 500 ljudi, ako si dobar. Mi sviramo za njih. Počinješ se takmičit sam sa sobom, počinješ razmišljati „O majko moja, što sam ja loše uradio da sam zadnji put svirao pred 40 tisuća ljudi na tom mjestu a sad ih imam 500?“.

Ništa nisi loše uradio nego je tvoje vrijeme prošlo, a ako si sretan, tvojih ostane nešto, ne okrenu ti leđa kad si popularan i kažu „Ja sam bio uz tebe dok nisi bio popularan“ jer od toga povratka nema. To što sam ja mnogo stariji od tebe, i od mnogih ljudi kojima sviram, mi je pomoglo shvatiti da je takmičenje sa samim sobom najveći nonsens na svijetu, i kad sviram, egoistično želim da je nama što ljepše, kad je nama super, onda to poštovanje koje imam ne želim izdati. I onda sviramo za tih 100 do 500 ljudi koji su s nama od početka do kraja. I tim ljudima mi pjevamo, oni razumiju, njima je jasno tko smo mi i ništa im ne moramo objašnjavat. Mi ne sviramo da bi nekom bilo dobro, nego da bi nama bilo dobro, što nam se u tom trenutku sviđa, to sviramo.

Kada ste otišli iz Sarajeva i oformili novi bend u Americi, kako su ljudi reagirali na Vaš prijelaz s „radio friendly“ pop-zvuka na politički angažiranu glazbu koja je uz to i malo žešća od onoga što ste prije radili?
Dva su odgovora na to pitanje. Tih ljudi više nema na mojim koncertima, oni su mojih godina i ne dolaze na koncerte više, dolaze njihova djeca. Kako svom djetetu objasniti da 20, 25 godina od kad sam ja otišao, ima i 30 od kad sam prestao raditi tu vrstu muzike, prestao sam je raditi u ratu. Shvatio sam da je život prekratak da bi se trošio na stvari koje nisu bitne, na pare, na slavu, i da trebam raditi ono što volim a ne ono što se ljudima sviđa. Od tada pa do dana današnjeg  radim ono što volim. Ti ljudi koji se identificiraju s onim što sam ranije bio u biti ni ne slušaju muziku, to su ljudi mojih godina. Ima ih par koji su na našim koncertima, ali to su većinom prijatelji, a ostalo su njihova djeca. Recimo da ti dođe tvoje dijete od 25 godina i kaže „Ima ovaj pjevač, zove se...“ Tko je sad uopće popularan? Neki pop pjevač?

Pa ne znam, možda Bieber?
Eto, taj. „Dolazi taj s nekim bendom i ludilo je.“ Ti kažeš „Daj jesi normalan? Di je to ludilo bolan, pa to je užas.“ A on ti kaže „Slušaj što čovjek radi.“ To se meni događa, ljudi se mijenjaju pa sam se i ja promijenio. Svaki čovjek ima pravo da se promijeni u životu, nitko drugi nema pravo da ga pita zašto se promijenio. Ima miljun razloga zašto sam se ja promijenio: rat, ovo, ono, prva žena, druga žena, treća žena, sve te neke stvari, na neke sam ponosan, na neke nisam, ali čine mene i tko sam ja i što ja radim. Vratio sam se onakav kakav jesam sad, a to nekim našim ljudima ne možeš objasniti. To je taj balkanski kompleks – oni su tebe stavili u određeni red i određeno mjesto u njihovoj glavi. Tko si, što si, kakav si, koliko si talentiran, što možeš u životu napraviti. Kad ne slijediš taj red, ljudi nisu zadovoljni s ničim, to je red u njihovoj glavi, nije tvoj život. Ne može mi više biti stalo za to. Rekao mi je Edo Majka nekidan: „Najbolje mi je to kad te namjerno pogrešno shvate.“ Tko je dobronamjran, shvatit će da se svi mijenjamo i to je predivna stvar, jer da se ne mijenjamo bilo bi grozno dosadno.

Dosta puta ste isticali da Amerika lijepo prihvaća svoje imigrante. U zadnje vrijeme gledamo ispade Trumpa i republikanaca, pogotovo njihov odnos prema Europi, kako sad gledaju na sve pridošlice?
Isto. Amerika isto gleda nego je Trump kreten, fašist. Ne opravdavam ni jednog fašistu na svijetu, međutim, ovo je prvi put od Drugog svjetskog rata da se fašist pojavio i izlazi na opće izbore u Americi. To se svugdje već dogodilo, Berlusconi, Le Pen, ali prvi put u Americi. Svi smo šokirani, kad kažem mi, nisam ja Amerikanac, ja sam Bosanac još uvijek. Govorio sam „Ma nema šanse da dobije nominaciju.“ I onda je dobio nominaciju. Gleda moj sin nekidan i kaže „Pa ja sam mislio da ti znaš o politici.“ Ima 18 godina, ovo su mu prvi izbori na kojima će glasati i govori on meni „Ljudi kažu da ti znaš o politici. You know what you're talking about.“ Moj odgovor je bio „Ne znam, nemam pojma, grozno mi izgleda.“ Evo što ti je moja nada u ovome svemu: 11% fašista ima u svijetu, u svim razvijenim zemljama. Malo više u našim, nerazvijenim zemljama. Ima zemalja gdje ih je po 30%, 40% u Turskoj sad. Međutim, tamo ih ima 11% i kad uzmeš republikansko glasačko tijelo kojih je 40%, drugih 40% su demokrati i 20% su nezavisni. Od tih 40% unutra je onih 11% koji više nisu taj postotak, nego su 30% unutar stranke i on automatski pobjeđuje s tim. Onaj kreten, on je budala, ne zna šta govori uopće, blebleće, on kaže sve što mu padne napamet i odjednom se fašisti probude i viču „Eee, netko govori!“

Nije da ga je bilo sram reći, nego je budala pa je rek'o. A onda se on napalio jer mu je najbitnija stvar da ima obožavatelje, on je k'o dijete, k'o ja kad sam imao 12 godina i želio sam biti popularan. To je to. Najveća tuga je u tome što je njih 11%. Na konvenciji je bilo ludilo, svi su izašli, nitko ne želi za njega govoriti, nitko ga ne podržava, ali ne znam, vidit ćemo. Ljudi govore da Clinton nije dobar kandidat. Meni je ona okej. Ali kad kažeš neku laž 45 puta, onda će ona postati istina. Vidjet ćemo što će se dogoditi, nadam se da će ovo biti najveći debakl u povijesti američkih izbora, bit će vrlo zanimljivo. Tko god da pobijedi, bit će frka, Black Lives Matter je pokret koji jako podržavam i iza kojeg stojim, u zadnjih godinu dana svoje koncerte započinjemo s govorom I had a dream, ne možeš očekivati od ljudi da ih stalno tlače a da ništa ne rade. To se posebno odnosi na policiju koji nikako da shvate da ih narod plaća.

Više o bendu pogledajte na njihovim službenim  i Facebook stranicama, a o nastupu pročitajte na Facebook stranici događaja.
Kultur Shock u Zadar dovodi udruga Mavena u suradnji sa Kazalištem lutaka Zadar. Ulaznice se u pretprodaji po od 70,00Kn mogu naći u caffe baru ZODIAC u zadarskoj Varoši, kao i na svim prodajnim mjestima, i online u sustavu Adriaticket–a.