Godina 2017. bila je dobra za ljubitelje društvenih igara. Te smo se godine, među ostalim, upoznali s Azulom i Sagradom, dvije prekrasne apstraktne igre koje su vrlo brzo zavladale našim stolovima. Kad kažem prekrasne, mislim doslovno. Šarene kockice Sagrade automatski popravljaju raspoloženje, a komponente Azula toliko su primamljive da se opasnom motoristu iz prethodnog članka oteo oduševljeni cijuk kad ih je prvi put ugledao. Naravno, nije sve u izgledu, no ove dvije igre itekako su opravdale prvi dojam. Temelje se na jednostavnim mehanikama koje za sobom mogu povući toliku kombinatoriku da izgledate kao Julia Roberts u onom memeu s kompliciranim zadatkom. Iako ono uopće nije Julia Roberts, ali možemo se praviti da izgledate kao Julia Roberts.

Azul je nadahnut šarenim portugalskim keramičkim pločicama, azulejosima, po kojima je dobio i ime. Iako u Portugalu na svakom koraku možete nabasati na njih, najpoznatiji primjeri ove maurske ostavštine nalaze se u španjolskoj Granadi, u palači Alhambra (kojoj je posvećena jedna druga, istoimena društvena igra). Tako se igrajući Azul možete praviti da ste sultan Ibn Nasr koji uređuje svoju velebnu palaču ili pak da ste kući i postavljate pločice iznad vlastite zahodske školjke. Što je isto super jer možda nemate palaču, ali bar se ne zovete Ibn Nasr.

Ovu igru mogu igrati dva do četiri igrača, pravila su jednostavna, a partije brze. Svaki igrač dobiva vlastiti „zid“ koji mora popločati po zadanom dizajnu dimenzija 5x5. U sredini se nalaze „tvornice“ iz kojih svaki put kada je vaš red imate pravo uzeti jednu vrstu pločica, no pod uvjetom da ih uzmete sve. Ovo predstavlja problem kada se nagomila previše pločica jedne boje i rezultira njihovim „padanjem na pod“. Svaka pločica na podu donosi, naravno, negativne bodove. Igra se igra u nekoliko krugova, a završava kada prvi igrač popuni jedan red. Bodovi se zbrajaju nakon svakog kruga i na kraju, kada se dijele dodatni za popunjene stupce i redove te sva predviđena mjesta za jednu boju.

Sagrada je pak inspirirana, nećete vjerovati, Sagradom Familiom i njenim šarenim vitrajima. Stoga se igrajući je možete praviti da ste Antoni Gaudí, što bi svakome trebalo biti dovoljno jer se radi o rijetko viđenom geniju. (Samo se klonite tramvaja.) U protivnom, zamislite da ste ponovno u prekrasnoj Barceloni i ovaj put vam ne kradu torbu.

Kada iskusnijim igračima spomenete kockice, hvataju se za glave jer to podrazumijeva veliki element sreće, a oni vole kada sve ovisi o njihovim pomno smišljenim strategijama. No, u ovoj se igri ipak itekako da mozgati i kalkulirati, pa je osvojila i one najtvrdokornije. Osim toga, kockice su toliko lijepe da ne možete imati ništa protiv njih. Svaki igrač dobiva svoj „vitraj“ koji mora popuniti kockicama prateći predložak koji ga je taj put dopao. Osim njega, mora se paziti i na pravilo koje ne dopušta da dvije kockice istog broja ili boje budu jedna do druge (osim dijagonalno). Postoje i specifični zadaci za svaku partiju koji donose dodatne bodove ukoliko se uspješno izvrše. Isto tako, nude se i alati koji vam omogućuju da zaobiđete neka od pravila, no morate ih platiti jer ipak se radi o igrici, a ne o dnevnoj dozi hrvatske realnosti.

Bilo je neizvjesno koja će od ove dvije dobiti nagradu za igru godine, no za dlaku je ipak prevagnuo Azul. U svakom slučaju, radi se o dva odlična primjerka filler igara koja često znaju „ukrasti“ večer onim ozbiljnijim i složenijim. Azul je u međuvremenu dobio novu verziju, Stained Glass of Sintra, a Sagrada proširenje za 6 igrača. Obje se igre mogu igrati i samostalno, ali u tom slučaju ne možete vidjeti onu tugu u suigračevim očima kad mu otmete željenu pločicu/kockicu ispred nosa i poremetite mu cijelu koncepciju, a jedino što trenutno ima u životu je nada u pobjedu u partiji igre.

Azul i/ili Sagradu možete igrati već ove subote od 20:00 h na još jednoj Večeri modernih društvenih igara Ajmo Se Igrat! u Klubu Zona. Ulaz je besplatan, a voditelj ili netko od posjetitelja će vam rado objasniti pravila ovih ili nekih drugih igara.

P.S. Jesam li spomenula i da su lijepe? Nisu kao Kolinda, ali stvarno su lijepe.

Piše: Ivana Roguljić za Udrugu F&ST