Sinoć je koncertom Josipe Lisac odsanjan San sustipanske noći na najbolji mogući način. Jazz obradama svog opusa hrvatska ikona je skoro tri sata bacala u trans publiku okupljenu na travi Sustipana. I ne samo pjesmama, odjevena kao punk glam diva u pauzama je s peteročlanim bendom promišljala o životu, ljubavi, slobodi, novcu, svojoj prošlosti i samom Sustipanu.
- Ovo mjesto ima posebnu energiju, tamo vidite nešto sjaji, možeš uništiti svašta, ali ljubav ne možeš - govorila je zanesenoj publici.
Koncert je poput svećenika pred okupljenim mladencima i svatovima započela s moćnom „Ave Mariom“ blagoslivljajući glazbeni put kojim je sinoć prošetala s publikom vodeći je kroz 39 godina pjesama koliko je prošlo od objavljivanja „Dnevnika jedne ljubavi“. Tijekom koncerta se osvrnula i na nagradu Porin za koju je rekla
- Porin je samo jako težak, nemam zbog njega ni više ni manje koncerata, na njemu ne piše ni godina, ni moje ime, to je samo staklo, nešto dvoglavo, nešto jednoglavo, držim ga na podu. Nemam ništa više od toga, kako je rekao Karlo "samo je glazba na mojoj strani“ - završila je objašnjavajući zašto želi imati svoj ritam, a ne cijelo vrijeme izvoditi pjesme u originalnom aranžmanu.
