Tko je na drugu i zadnju večer ovogodišnjeg "Sna sustipanske noći" došao očekujući standardni koncert Urban&4 kući je nakon dva sata svirke otišao istovremeno i oduševljen i razočaran. Razočaran jer su ovo neke sasvim nove interpretacije klasika, ali i oduševljen iz potpuno istog razloga.
Urban je koncert otvorio porukom publici kako je bila greška što je večer prije bio na prvom dijelu "Sna", budući da je Šerbedžija uspio naglasiti intimu ovog otvorenog prostora. Taj osjećaj je pokušao ponoviti pjevajući uz gitaru i bežični mikrofon koji, nažalost, nije radio, pa je veći dio publike bio prisiljen u potpunosti propustiti prvu pjesmu iako se prema kraju pjesma proširila po središnjem dijelu publike.
Nakon što je predstavio četvorku, jer "nisam siguran da ću se sjetit poslije", krenuo je pregled karijere, od opusa Laufera do prošlogodišnjeg albuma "Kundera". Između pjesama se obraćanje publici loše i nikako čulo, pogotovo s bočnih strana pozornice, a nije pomoglo ni neprestano došaptavanje, pa čak i glasno pričanje u publici. "Al' ste tihi, ovo je mumljanje, k'o medo na samrti" su bile riječi kojima je Urban komentirao pokušaje animiranja publike. Atmosfera se popravila s "Budi moja voda" kada se svi pjevali, a kako su se nizale poznatije pjesme, tako su se i ljudi počeli ustajati i više uključivati.
Na pitanje što kaže o nezadovoljstvu publike koja je govorila kako je bilo pretiho, Urban je komentirao da ne zna kako je bilo u publici budući da je bio na pozornici, a "oni koji su nezadovoljni mogu kući odvrnuti mp3 player, stavit slušalice na uši pa nek ih drma". Za sebe je rekao da mu je bilo odlično, prvi put je na Sustipanu i drago mu je da su se domaćini uhvatili organiziranja ovakvog događanja u Splitu jer mu je nakon koncerta u ljetnom kinu Bačvice u ljeto 2003. ovo najdraži koncert u Splitu budući da su ljetna događanja u gradu uglavnom "rezervirana za klape, Coceta i Rozgu".
Žao mu je što u Rijeci nemaju ovakav prostor, često su on i supruga tu i činilo mu se da je proteklih godina Split bio izgubio neku ljepotu koju je davno prije imao. Sada "grad doživljava nekakvu renesansu, nevezanu uz političke promjene, nego kao da su se šutljiviji i tolerantniji ljudi zasitili tuđeg vodstva, uzeli stvari u svoje ruke" i ponovo sreće Splićane kakve nije vidio desetak godina.
Na prijedlog Šerbedžije da snime "Marčelinu" je komentirao da ga svaki dan zove i neku pjesmu uvalja, pa tako i ovu: "Joj to bi bilo genijalno da se ti onako uhvatiš za jaja pa ono zaurlaš" i onda on to meni pokazuje. Ma ne mogu Rade. Toma Bebić mu je na repertoaru non-stop, on je siguran da bi ja to dobro izveo. Ali Toma je autor kojeg ja rađe ne bi dirao, strah me. On je toliko velik, nekih se hvataš, a neki se na momente jednostavno čine preveliki da bi ja prčkao po tome, osjećam se da nisam dorastao. To treba ostat tako kako je."
Ipak, budući da sa Šerbeđijom surađuje svakodnevno na drugim projektima, nije isključeno da dođe i do glazbene suradnje.
Znatno veći broj posjetitelja u usporedbi s prvim Snom je savršen pokazatelj da je organizacija otišla u pravom smjeru uklanjanjem "getoiziranog VIP dijela" ispred pozornice i smanjenjem cijene ulaznice. Usprkos zvuku koji je bio znatno inferiorniji nego prošle godine i publici koja je konstantnim mrmorenjem doprinijela nezadovoljstvu, ipak možemo reći organizatorima: hvala što ste nam omogućili da drugi put odsanjamo "San sustipanske noći" i već sad se veselimo trećem.