"Znate kako mi izgledate dok ovako sjedite na travi? Kao američki studenti koji čekaju predavanje". Tim riječima je Rade Šerbedžija s pozornice opisao publiku i zahvalio se svima koji su došli na njegov koncert u sklopu drugog "Sna sustipanske noći". U intimnoj atmosferi noćnog piknika, posjetitelji su Radu i bend Zapadni kolodvor dočekali pljeskom još u prolazu prema pozornici koja, bez barijera pred sobom, kao da je grlila okupljene.

Iako ih je održao nekoliko u međuvremenu, Rade smatra da nije imao pravi koncert u Splitu još od 1988. i koncerta u HNK, pa je odlučio otpjevati jednu svoju prastaru pjesmu, bez obzira što su "sve moje pjesme prastare". Tijekom cijelog koncerta, Rade je s publikom dijelio svoja promišljanja i anegdote iz života, kao priču o gospođi koja ga je 1993. u Londonu dok je šetao s kćerima prvo usporedila s Radom Šerbedžijom a zatim bila začuđena što poznati glumac čuva tuđu djecu umjesto da snima.

Kao uvod u pjesmu "Sretan prosvjetni radnik", pozdravio je tvorce pokojnog Feral tribunea, budući da su oni autori dijela te pjesme. Nekoliko puta je spomenuo svoje prijatelje, kako ih je nazvao "legende splitske glume" – Gendu, Zdravku Krstulović, Borisa Dvornika, Ivicu Vidovića, a prije "Marčeline" je izrazio želju da tu pjesmu "genija Tome Bebića" s njim obradi Damir Urban, čijoj ženi Milici je pak posvetio Arsenovu "Tvoje nježne godine" poručujući Urbanu da ne bude ljubomoran.

Pred kraj se spustio u publiku koja je u tom trenutku od očaranih slušatelja postala tiha pratnja uz "Ines“, a na samom kraju je spomenuo kako "kad pjeva Urban, moj prijatelj, ili Đorđe Balašević, svi pjevaju, moje pjesme nitko ne pjeva" pa je njegov izbor za kraj bila Oliverova "Vjeruj u ljubav" kako bi "to sličilo na pravi koncert gdje svi pjevaju". Želja mu se, naravno, ostvarila, a čak je i Damir Urban u jednom trenutku dobio mikrofon i nevoljko se pridružio pjesmi.

Zbog načina na koji prezentira svoja djela, cijelo vrijeme je želio da se publika osvijetli kako bi lakše ostvario interakciju s njom, a u jednom trenutku je poput Dioklecijana koji svaki dan u podne na Peristilu traži veliki pljesak, i on od publike tražio sve veće dokaze obožavanja.

Koncert je krenuo u 22 sata, i u sat i 50 minuta Šerbedžija je čak i šaptom uspio održati pozornost razgaljene publike, kojoj nisu smetale povremene smetnje sa zvukom, čak su i tehničari bili sakriveni iza borova kako bi doživljaj s crvenih dekica i panjeva umjesto stolova bio potpun.