Počela je nova sezona Hrvatske nogometne lige. Hajduk u nju napokon ulazi onako kako se već godinama najavljuje - pomlađen, uzdajući se u vlastitu mladost, u vlastitu školu. Istina je da to opet nije bio hvalevrijedan zaokret poljudske uprave, nego nevolja, teško financijsko stanje i nemogućnost kupovanja nekog novog Jamesa Densa, Miličevića i sličnih "igračkih veličina". No dobro, bolje i ovako nego nikako. Valjda će sada napokon netko shvatiti da se skupo plaćeni (nedokazani) talenat s Grobnika nikad neće zalagati na terenu kao osamnaestogodišnjak rođen u Splitu, koji je do jučer ostavljao glasnice na sjevernoj tribini Poljuda. Takvi nemaju kvalitetu? Čudno, tu kvalitetu "nisu imali" ni Perišić, ni Jelavić.

Prije ždrijeba 3. pretkola Lige UEFA novinar jednog pisanog medija, najavljujući moguće Hajdukove protivnike (uz pretpostavku da će proći Skonto) priželjkuje Inter iz Milana. Zašto? Zbog punih tribina i inkasa od ulaznica. Kuglice su dotičnom novinaru ostvarile želju i sparile Hajduk s Interom. Oduševljenju Hajdukovih čelnika nije bilo kraja. Nije ih oduševilo to što dolazi bivši europski prvak, niti što dolazi cijela kolonija igračkih zvijezda (ovaj put besplatno, u punom sastavu, za razliku od nekih, ne tako davnih vremena), niti to što će imati priliku okušati se na terenu protiv najboljih, protiv kluba o kakvom svi igrači Hajduka sanjaju. Njih je oduševilo što će zaradit par milijuna kuna od prodanih ulaznica.

U cilju što bolje zarade, Hajduk beskrupulozno šalje zahtjev Interu za promjenu domaćinstva prve utakmice. Iako se svi nogometni stručnjaci slažu da je uzvrat bolje igrati pred svojom publikom, Hajduk želi prvu utakmicu igrati na Poljudu. Razlog? Karte će bit skuplje nego što bi bile da ih Inter "ispraši" na Giuseppe Meazzi. U vrijeme kada neki od europskih nogometnih liliputanaca redovito pomrse planove velikim i time inspiriraju sve koji su ikad obuli kopačke, Hajdukova uprava ne vidi ni trunku šanse za iznenađenje. Dižu bijelu zastavu i trljaju ruke jer će cca 3 milijuna kuna kapnuti u proračun. Što je najgore, ni ta cifra za koju Hajduk prodaje svoj obraz neće spasiti klub bez zajedničkog angažmana igrača, uprave i grada.

Kako će trener motivirati svoje igrače? Kako će uvjeriti ovu Hajdukovu mladost da je i Inter sastavljen od ljudi, a ne od vanzemaljaca kad su već svi potpisali da ispadaju i sretni su zbog toga? Kako očekivati da momci odigraju hajdučki ako se svi ostali ponašaju kukavički? Naravno, ne treba bit u zabludi i, u maniri Ćire Blaževića, najavljivati prolaz Hajduka. No, koji je uopće smisao sporta ako se nećemo bar pokušati suprotstaviti? Kakvu poruku uprava Hajduka šalje igračima (koji su mahom u godinama da ih se još treba odgajati) ako im je jedini cilj ugrabiti novac od punog stadiona? A da ironija bude veća, Hajduku je na utakmicu protiv nekog tamo Skonta došlo 25 000 ljudi. Da su izvukli bilo koga u 3. pretkolu, tražila bi se karta više. Za razliku od nekih drugih hrvatskih klubova, Splićanima ne treba ni Real Madrid, ni Liga prvaka, ni karte za kunu da se stvori euforija.

Svi se zaklinju u veliki klub, a vode ga bez kičme i karaktera. Ako uprava Hajduka istinski ne spozna da upravljaju klubom duge povijesti i prepoznatljivog imena, onda se Hajduk nikad neće ni vratit na te slavne staze. Ako se oni u foteljama vode malograđanskim i provincijalskim ciljevima, neće ni igrači poštovati dres koji nose. Ako samo Torcida voli, poštuje i vjeruje u Hajduka, onda ćemo ostati klub s kompleksom manje vrijednosti i prema Dinamu i prema Europi, a poznati splitski dišpet će postati samo mit. Uspomena iz nekih davnih vremena kada je Hajduk bio klub koji s ponosom nosi to ime.