U Hrvatskoj je nogomet nacionalni sport, najpopularniji i najmasovniji. Prije petnaest godina Hrvatska nogometna reprezentacija bila je brončana na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Danas se to smatra jednim od najvećih rezultata u povijesti hrvatskog sporta, a autori tog podviga će zauvijek ostati upisani zlatnim slovima u povijest.
Sad zamislimo da imamo nogometnu reprezentaciju koja je u 10 godina osvojila 5 medalja na velikim natjecanjima. Reprezentaciju koja na gotovo svakom natjecanju igra u polufinalu. Zamislim situaciju u kojoj osim Modrića u Real Madridu i Mandžukića u Bayernu imamo još 7, 8 igrača kojiigraju u Barceloni, Machesterima, Arsenalu, PSG-u... Kako bi Hrvati bili ponosni!
Na zadnjem Euru u Ukrajini i Poljskoj Hrvatska je remizirala s kasnijim finalistima Talijanima, skoro uzela bod svjetskim prvacima Španjolcima, odigrala „vrhunsku utakmicu“ protiv najbolje generacije u povijesti nogometa i ispala iz skupine nakon tri kola. Tadašnji izbornik Bilić i dobar dio javnosti su još uvijek uvjereni kako smo odigrali turnir na visokom nivou, kako smo briljirali i bili vrlo blizu velikog uspijeha.
E, pa hrvatski rukometaši su POBJEDILI svjetske prvake i olimpijske pobjednike. Hrvatski rukometaši su POBJEDILI finaliste prvenstva Španjolce. Hrvatski rukometaši su BEZ PORAZA prošli skupinu. Hrvatski rukometaši su osvojili vreću medalja u zadnjih 10 godina. Hrvatski rukometaši su uvijek među četiri najbolje reprezentacije. No, iz nekog razloga mi NISMO zadovoljni.
Proteklih dana svi spominju kraj ere Francuza, najbolje reprezentacije u povijesti rukometa. Nabraja se zastrašujući niz njihovih rezultata vrijednih divljenja. No, nitko ne spominje kako je uvijek stepenicu (ili dvije) iza njih bila upravo Hrvatska. Samo Hrvatska. Jer prije deset godina jaki su bili Šveđani i Rusi, pa su nakon smjene generacija pali. Prije je bila jaka i Njemačka, koja je također posustala odlaskom jedne generacije. Danas su moćni Danci, koji se s najboljima nisu mogli nositi prije deset godina. Španjolci tu malo jesu, malo nisu. Jedini koje se u zadnjem desetljeću uvijek gledalo sa strahopoštovanjem su Francuzi...i Hrvati. Zar je loše biti drugi, treći, četvrti na cijelom svijetu?! Ljudi, pa došli smo do polufinala svjetskog prvenstva! To nije podbačaj! To je rezultat na koji Šveđani, Rusi, Nijemci, Francuzi gledaju zavidno. Ovi momci nisu zaslužili kritike. Ispraznili su se protiv Francuza, slavili su, proveselili se. Goriva za Dance više nije bilo. Da se utakmica igrala danas, rezultat bi možda bio drugačiji. Tako je to među najboljima. Često odlučuju sitnice, detalji, inspiracija. Bili su ranjeni, desetkovani, umorni... Ali zaslužili su podršku, priznanje, naklon.
I daleko od toga da je naš rukomet bez problema. Baš kao košarka i nogomet, i taj sport je taoc jednog narcisoidnog čovjeka čija samovolja uništava klubove i degradira legende. No, sad nije vrijeme za tu priču. Sad je vrijeme za aplauz. Ne Gopcu, nego Aliloviću, Bičaniću, Duvnjaku, Voriju, Čupiću, Mandaliniću, Vukoviću i ostalima. Zaslužili su! Veliki su! I neka se srame svi koji imaju obraza reći suprotno!
